Danas se prisjećamo tragičnog događaja koji se zbio na Kamešnici prije točno 12 godina. U lavini koja se dogodila 23.2.2013. godine smrtno je stradao legendarni splitski planinar Edvard Retelj
Lavina se dogodila na području između planinarskog skloništa Pešino vrilo na 1350 metara nadmorske visine i vrha Konj (1856mnv). "Nakon novog snijega koji je pao prethodne noći, u subotu je ojužilo i temperatura zraka je čak na 1500 metara nadmorske visine porasla na 2°C. To je dodatno otežalo gornji sloj snijega što je stvorilo gotovo idealne uvjete za opasne lavine. Prolazak alpinista tim područjem mogao je potaknuti ovu lavinu", izvijestio je Crometeo na dan tragedije.
Uslijedila je velika potraga predvođena HGSS-om. Spašavatelji su nakon nekoliko sati pronašli planianre Dalibora Filipovića (32), Domagoja Laušića (28) i Tonija Đogaša (27) koji su bili ozlijeđeni, ali izvan životne opasnost. Daljnja potraga u večernjim satima rezultirala je pronalaskom beživotnog tijela tada 52-godišnjeg Edvarda Retelja. Njegovo tijelo pronađeno je u podnožju 75-metarske litice preko koje je prošla lavina, na nadmorskoj visini od oko 1.100 metara. Markirao ga je potražni pas HGSS-a Aki, a ubrzo potom spašavatelji su ispod snijega pronašli i tijelo.
U nastavku pročitajte posvetu HGSS stanice Split:
"Veliki su ljudi ogoljeni potpuno u svojoj jednostavnosti i skromnosti. Mogu svijetu ponuditi cijeloga sebe, a da ništa ne izgube od sebe. To su ljudi koji su povezani sa svijetom, ponizni pred veličinom života, ljudi koji znaju probuditi osjećaje kod drugih i koji u drugima pobuđuju osjećaj da su i oni veliki. To su ljudi koje kad jednom sretnemo, želimo ih ponovno sretati.
A ljude koji u život i druge ljude ugrade dio sebe, nastavljamo sretati i nakon njihove fizičke smrti, jedan pogled u daljinu i vidimo ih u vjetru što širi sreću u oblaku…" (A. M.)
Gore napisane riječi Edine ‘školarke’ i prijateljice A.M. najbolje odražavaju duh velikog učitelja, kolege, alpinista, planinara, gorskog spašavatelja koji je ovaj svijet napustio 23. veljače 2013. godine kada je prilikom zimskog uspona na najviši vrh Kamešnice stradao u lavini. Baš na planini koju je najviše volio, posjećivao i poznavao.
Edo Retelj je bio dugogodišnji član HPD "Mosor" iz Splita, te penjačko-alpinističkog kluba "Macaklin" iz Splita čiji je bio osnivač i predsjednik.
Bio je legenda hrvatskog alpinizma. Ispenjao je mnoge teške alpinističke smjerove i već je s nepunih 18 godina sudjelovao u ekspediciji Planinarskog saveza Hrvatske 1979. na Mount Kenyu kada se s još trojicom članova popeo po Diamond couloiru, u to vrijeme jednim od najtežih uspona u ledu na svijetu.
Sa Stipom Božićem bio je jedini od hrvatskih alpinista koji ima uspone kroz sva tri zadnja alpska problema – zahtjevne sjeverne stijene Eigera, Grandes Jorassesa i Matterhorna. Penjao je u Kirgistanu, Tadžikistanu, južnoameričkim Andama i Himalaji u kojoj je bio član ekspedicije na osamtisućnjak Manaslu.
Kao višegodišnji član HGSS-a sudjelovao je i u mnogim akcijama spašavanja. Osim penjanja i spašavanja, Edo je, kao planinarski i alpinistički instruktor, te vrstan mentor, najviše vremena u planinama posvetio školovanju mladih, a generacije njegovih školaraca i dan, danas sjećaju se druženja s ovim posebnim čovjekom koji je cijelog sebe davao drugima, s neskrivenom željom da prenese svoja znanja i iskustva i da se svatko u planini osjeća sigurno i mirno.
Edo je pisao blog o odrastanju i životu uz brda, penjanju i alpinizmu.
Jednu objavu posvetio je – strahu:
"Strah je prispodoba s nebrojeno mnogo lica. Strah od visine, strah od dubine, strah od nepoznatog, strah od neizbježnog, strah od nadolazećeg, strah od… Strah je loš jer otklanja svaku pozitivnu misao istovremeno inhibirajući racionalno biće u nama. Pred strahom razum uzmiče, a odluke prepušta refleksima na nivou leđne moždine. Sa strahom tonemo duboku u vlastitu evolucijsku prošlost. Ali… strah je i dobar. Tjera nas da preispitujemo svoje odluke, da razmišljamo unaprijed, drži nas na oprezu. Strah je važan za održanje vrste. I ne samo naše.
Moj prvi susret s planinom bijaše ujedno i prvi susret sa strahom. Bilo je to davno, jako davno, u neka moja pradavna vremena. Planina bijaše Mosor, a put… onaj između Žrnovnice i Lugarnice. Radost i sreću priprostog ljudskog bića kakav sam tada bio, teško da se riječju i slogom dadu iskazati. Sjećanja prizivaju slike ljupka šteneta dok veselo istražuje svaki cvijet i travku na davno zagubljenim livadama mog djetinjstva. I sve bijaše dobro do trenutka kada se planina počela uzdizati i propinjati poput vala tjeranog jugom, za kakva tmurna i oblačna dana. Nestalo je sreće, a predamnom se ukazaše ponori strašniji od svih poslije viđenih. Uplakana lica i drhtava tijela uzmicao sam pred ambisom i zavlačio se duboko u skrovitost obližnje pukotine onako kako to rade kukci dok uzmiču pred stotinu ili tisuću puta većom prijetnjom bojeći se za vlastiti život. Valjalo je tada prikupiti hrabrost i krenuti dalje. Nikada poslje ne osjetih takvu navalu straha kao tog jesenjeg dana 1967. godine negdje podno grebena mosorske Pukline odakle se umornu hodaču još pola sata valjalo uspinjati do planinarske kuće. A prilika je svakako bilo jer sam djetinjstvo, mladost i dobar dio zrele životne dobi proveo visoko, negdje između zemlje i neba, u stijenama i planinama razasutim svuda po svijetu od južnih i toplih padina Kozjaka, Mosora i Biokova, sivo crvrenkastih vertikala sjeverne stijene Anića kuka, zaleđenih i studenoj buri izloženih sjevernih stjena hercegovačkih planina, razdrobljene i oblicima bogate sjeverne stijene Triglava, sjevernih stijena moćnog Grandes Jorassesa, gracilnog Matterhorna i silovitog Eigera, ledenih slapova nestvarne Mt. Kenye, tajnovitih i mističnih vrhova Tien Shana i Fanskih Gora, neizrecivo lijepih, ledom i snijegom optočenih vrhova peruanskih Anda, pa sve do blještavih južnih himalajskih stijena čija je veličina i prostranstvo teško shvatljiva priprostu ljudsku umu.
Godinama poslije polako sam stvarao privid da poznajem sve dimenzije straha i da se mogu nositi sa svakim od njih kao onog mirnog, toplim bojama obojanog jesenjeg dana u samo praskozorje svog postojanja. Međutim, u vremenu sadašnjem, kada čovjek moga vijeka polako počinje podvlačiti prve crte, a zagledanja preko ramena u vlastitu prošlost bivaju sve češća, kao zla kob sustigla me spoznaja da i od najgoreg gore postoji! Strah je to koji nagriza i izjeda svog domaćina, stalno. Strah za drugog, ne za sebe."
U rujnu 2012. godine.
