Svako nasilje je traumatsko iskustvo, a najbolje to znaju iz vlastitog primjera žrtve i svjedoci kaznenih djela i prekršaja. Oni ne moraju biti pravnici, ali trebaju pomoć, piše Dnevnik.hr.
Što će vam se dogoditi ako se ne odazovete na sud ili odbijete svjedočiti? Koliko ćete se zadržati na sudu? Možete li doći s pratnjom? Kako izgleda sudnica? Gdje možete dobiti informacije o predmetu? Koja prava imate? Kako izgleda svjedočenje? Kako možete ostvariti putni trošak?
Pitanja su to, a ima ih još, na koja odgovore može dati Mreža podrške i suradnje za žrtve i svjedoke - program koji se provodi sedmu godinu u svim županijama. U Mreži sudjeluje 11 organizacija civilnog društva, a koordinira je Ženska soba. Žrtvama pružaju emocionalnu i praktičnu podršku, psihološko i pravno savjetovanje, podršku u vidu pratnje na sud, policiju, državno odvjetništvo ili zavode za socijalni rad.
U prošloj godini pruženo je više od 10.000 usluga, a takvu besplatnu pomoć koristilo je 1298 korisnika.
Manje nelagode i stresa
Broj osoba koje se obraćaju za pomoć u stalnom je porastu, a najčešće je traže žrtve kaznenih i prekršajnih djela nasilja u obitelji, prijetnji, kaznenih djela protiv spolne slobode i kaznenog djela zanemarivanja i zlouporabe djetetovih prava. Pomoć i podršku traže i žrtve drugih kaznenih djela – krađe, razbojništva, teške tjelesne ozljede...
Kao posebno korisna usluga, istaknuli su iz Ženske sobe, pokazala se pratnja na sud i druge institucije u ulozi osobe od povjerenja: "U 2023. godini članice Mreže podrške i suradnje osigurale su 253 pratnje na sud i 115 pratnji na druge institucije. Ovom uslugom osigurava se smanjenje nelagode i stresa prilikom prijave kaznenog djela, prilikom svjedočenja ili poduzimanja bilo koje druge radnje u postupku u kojoj žrtva sudjeluje."
Sve usluge su dostupne prije same prijave kaznenog dijela, za vrijeme trajanja postupka, nakon samog postupka, ali i neovisno o tome je li kazneno djelo prijavljeno ili nije, a sve informacije kako doći do pomoći, mogu se pronaći na internetskoj stranici Mreže.
Sigurno mjesto za sve osobe koje su iskusile neku vrstu traumatičnog događaja, no ipak su smogle snage i hrabrosti zatražiti podršku, predstavlja i 24-satna besplatna i anonimna Nacionalna linija svih 365 dana u godini za žrtve nasilja s brojem 11 60 06.
Iza nje stoje stručnjaci i volonteri Udruge za podršku žrtvama i svjedocima koji pozivateljima pružaju potrebne informacije, povjerljiv razgovor, razumijevanje za situaciju u kojoj su se našli i uvjerenje da se ne moraju sami nositi s posljedicama koje bolni događaji mogu ostaviti.
Puno prostora za napredak u praksi
Iako je primjetan napredak u razvoju sustava podrške žrtvama i svjedocima, i dalje u praksi nisu postignuti zadovoljavajući standardni podrške i zaštite žrtava. I to osobito u odnosu na najranjivije kojima je izrazito teško prolaziti kroz dugotrajni kazneni postupak i suočiti se s posljedicama kaznenog djela, upozorava pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter.
".. Tijekom ispitivanja sutkinja nije poštivala moja prava, koje imam kao žrtva kaznenog djela. Odmah na početku davanja iskaza zamolila sam sutkinju da ne unosi moju kućnu adresu već da stavi adresu… gdje radim i gdje mogu zaprimati sudska pismena. Ona je moj zahtjev odbila navodeći kako u zapisniku mora biti navedena kućna adresa. Pojasnila sam joj da se bojim da bi optuženik mogao doći do mjesta stanovanja i ugroziti mene i moju obitelj jer ima pravo na uvid u spis gdje može vidjeti moju adresu. Optuženik je, naime, već otprije osuđen za nasilno kazneno djelo…"
Slučaj je to jedne od žrtava koja se obratila pučkoj pravobraniteljici, a koji zorno pokazuje kako može doći do osjećaja nesigurnosti i dodatne traumatizacije žrtve.
Stoga je, ističe pravobraniteljica u svojem izvješću i preporukama, važno provoditi redovne edukacije pravosudnih dužnosnika o pravima te individualnoj procjeni žrtava, a sudovi bi trebali raspolagati adekvatnom tehničkom opremom, odnosno audio-video uređajima koji bi omogućili svjedočenje bez neposrednog kontakta s okrivljenikom.
Iako su suci ponekad opterećeni velikim brojem predmeta, a dugotrajnosti postupka znaju doprinositi i stranke, bitno je da sud u razumnom roku odluči o optužbi, vodeći brigu o pravima i interesima žrtve, onemogućavajući zlouporabe procesnih prava te koristeći zakonske mjere radi osiguranja nazočnosti stranaka i svjedoka.
A da bi mogle ostvarivati svoja prava, žrtve o njima moraju biti informirane u njima razumljivom obliku, pisanim i usmenim putem, više puta tijekom cijelog postupka te trebaju imati adekvatnu pomoć i podršku od počinjenja kaznenog djela te po potrebi i nakon završetka kaznenog postupka, istaknula je pravobraniteljica.
Država je odgovorna za žrtvu
''Država u kojoj se zločin dogodio odgovorna je za žrtvu jer je nije mogla zaštititi, bilo zbog gubitka sigurnosti ili društvenog poretka, ili im nije osigurala pristup pravdi, naknadi ili restorativnom postupku'', ističe Miren Špek, izvršni direktor Udruge za podršku žrtvama i svjedocima.
Dok Direktiva 2012/29/EU Europskog parlamenta uspostavlja minimalne standarde o pravima, potpori i zaštiti žrtava kaznenih djela, podsjeća, neke žrtve ostaju u opasnosti od sekundarne i ponovne viktimizacije, zastrašivanja i odmazde od strane počinitelja tijekom kaznenog postupak. Takav rizik može biti motiviran osobnim karakteristikama žrtve ili vrste, prirode ili okolnosti kaznenog djela.
Hrvatska još treba učiti
''Ranijim provođenjem pojedinačne procjene potreba takvi se rizici mogu učinkovito identificirati'', ističe Špek u svojem tekstu za Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja i objašnjava: ''Procjenjujući potrebe i rizike za žrtve, policija, državno odvjetništvo ili sudski službenici mogu krojiti mjere zaštite kako bi odgovarale pojedinoj žrtvi, kao i njezinim profesionalnim i privatnim okolnostima. Također mogu prilagoditi potrebe za djecu žrtava ili druge članove obitelji. Nadalje, ako je žrtva ozlijeđena, trebat će joj liječnička pomoć; ili ako je pojedinac žrtva zločina iz mržnje, bit će im potrebne ciljane politike i mjere zaštite podataka.''
Mjere zaštite moraju se razviti za svaku pojedinu fazu u kojoj se nalazi žrtva - npr. za vrijeme i nakon suđenja, napominje Špek i ističe: ''Prilagođene mjere zaštite moraju biti praktične u provedbi i s njima žrtva mora moći živjeti. Brige i strahovi žrtava vezani za postupak trebali bi biti ključni čimbenik u određivanju trebaju li im posebne mjere biti izrečene. Nakon što se odrede potrebe pojedine žrtve, sljedeći korak je postavljanje odgovarajuće zaštite ili podrške. To se postiže korištenjem upućivanja organizacijama i dijeljenjem rezultata procjene među njima.''
Kada je riječ o primjerima dobre prakse iz kojih bi Hrvatska mogla učiti, Špek je za DNEVNIK.hr izdvojio njih nekoliko: ''U Finskoj je država odlučila da će svakog sudski dokazanog počinitelja posebno kazniti manjom novčanom kaznom koja se "slijeva" u Fond za žrtve iz kojih se financiraju mreža organizacija - od Crvenog križa do Skloništa za žrtve obiteljskog nasilja. U Švedskoj sud angažira psihologa udruge za podršku žrtvama, a u policiji se nalazi službenik za podršku. U Belgiji i Nizozemskoj koriste i terapeutske pse u sudskim postupcima", javlja Dnevnik.hr.
