Verbalne eskapade i komunikaciju prema građanima, biračima, ali i političkim suradnicima i oponentima, za DalmacijaDanas komentirale su dvije iznimne, više nego stručne dame: prof. dr. sc. Anita Runjić-Stoilova, redovita profesorica na Filozofskom fakultetu u Splitu, te dr. sc. Branka Šegvić, predavačica na Veleučilištu Aspira.
- Dok smo na američkim predsjedničkim izborima imali priliku vidjeti što se dogodi kada se izgubi granica političke i šoubiznis retorike, na hrvatskim izborima gledamo i slušamo retoriku ega.
Mediji su puni Milanovićeve ruke pomirenja, ali iz pobjedničke pozicije jedino je logično (i odgovorno) pozvati na suradnju. Uz uspješan retorički minimalizam, s obzirom da je na pozornici bio sam sa suprugom, ispred efektne, ali jednostavne pozadine sa zahvalom, u svom kratkom obraćanju Zoran Milanović je kao pobjednik morao pružiti ruku pomirenja. Ali podsjetimo, premijersku ruku pomirenja Milanović nije pružio Kolindi Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima kada je rekao da ne zna što znači čestitati (Ne znam što znači to čestitati, nisam čestitao ni Sanaderu, to nije stvar kućnog odgoja. Ja sam takav, idem glavom kroz vrata, ne kroz zid. Neke čestitke nisu iskrene, u javnosti se inzistira na licemjerju.).
Čini se da na licemjerju odnosno pruženoj ruci sinoć nije inzistirao ni premijer Plenković ironično napomenuvši kako se nije mogao obraniti od čestitki Milanovića i njegovih jataka od 2016. naovamo. Po svemu sudeći, u izbornoj noći i Milanović i Plenković pomno su pratili što onaj drugi ima za reći te su umjesto govora upućenih narodu održali govore jedan drugome.
Plenković je nastupio ratoborno, a taj stav nije usmjerio samo prema Milanoviću, već i prema medijima i glasačima. Kao da je izgubio iz vida birače i činjenicu da je nadmoćnom Milanovićevom pobjedom HDZ-u poslana jasna poruka. Doduše, napomenuo je da je poruku primio dodavši „nismo djeca“ iako se upravo tako ponašaju i on i novi-stari predsjednik.
S druge strane, ono što je trebalo početi kao pobjednički govor Zorana Milanovića počelo je ironijom i neizravnim spočitavanjem političkim protivnicima i kritičarima ('započet ću kao svi verbalni zlostavljači, bit ću kratak…').
Osim toga, iako kao premijer nije bio sklon čestitati HDZ-ovoj kandidatkinji Grabar-Kitarović, nije propustio sinoć duhovito zahvaliti biračima HDZ-a što su glasali za njega. Ovakva retorika, iako kreativna i duhovita, nikako ne ide s rukom pomirenja.
Ipak, svoj retorički talent pokazuje ističući kako nitko nema podršku od 75 % i da ta podrška nije njemu nego je poruka birača vlasti. Time ostavlja dojam skromnosti i zadobiva naklonost glasača.
Ne zaboravimo ni Dragana Primorca. Milanovićev je protukandidat u konfliktu Milanović-Plenković ostao u sjeni održavši govor u kojem nije bilo jasno je li uopće svjestan da je izgubio izbore, obraćajući se „dragim prijateljima“ (barem 25% njih), „stojeći uspravne kralježnice“ i nabrajajući ni po čemu upečatljive fraze. Takva je retorika, puna praznih riječi, uostalom, dio razloga zašto je izgubio izbore.
Nismo još zakoračili u američki trend simbioze političke i šoubiznis retorike, ali na dobrom smo putu.
