Ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju mogu ispuniti svoju svrhu ako obje strane imaju dobre namjere. Nažalost, česti su slučajevi zlouporaba na štetu starijih primatelja uzdržavanja. Do toga dolazi jer starije osobe sklapaju ugovore bez dovoljne informiranosti i stručne podrške te na nagovor potencijalnog skrbnika. Problem je to što usluge uzdržavanja često nude lovci u mutnom, koji se na prijevaru žele dokopati vrijedne imovine.
Na ugovore o uzdržavanju odnosi se Zakon o obveznim odnosima, kojim se uređuju prava i obaveze primatelja i davatelja uzdržavanja. Prava i obaveze u ugovoru predmet su međusobnog dogovora te ovise o potrebama i mogućnostima ugovornih strana i različite su od slučaja do slučaja, piše tportal.
Najčešće se odnose na zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, kao što su pružanje ili osiguravanje smještaja, pomoć oko održavanja higijene, osiguranje odjeće i obuće, osiguravanje hrane i pića, davanje određenog iznosa novca u pravilnim vremenskim razmacima, sahrana primatelja uzdržavanja itd.
Za usluge koje prima prema ugovoru uzdržavana osoba drugoj strani prepušta svu ili dio svoje imovine, a najčešće je riječ o nekretnini.
I u jednom i u drugom slučaju davatelj uzdržavanja obvezuje se da će pružati usluge uzdržavanja do smrti uzdržavane osobe, ali kod ugovora o doživotnom osiguranju imovina se prenosi na davatelja uzdržavanja nakon smrti primatelja uzdržavanja, a kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju odmah nakon sklapanja ugovora.




