Stipe Božić, proslavljeni splitski alpinist, predstavio je monografiju San o Everestu, u kojoj se prisjetio svog prvog uspona na najviši vrh svijeta, Mt. Everest. Predstavljanje je održano sinoć u punoj palači Milesi.
Monografija je izdana povodom 40. godišnjice Stipinog prvog uspona na Mt. Everest. U knjizi su zapisane dramatične priče, a knjiga sadržava i poglede drugih koji su pisali o njegovom usponu na najviši vrh svijeta, što daje dodatnu draž djelu. Uz obilan tekst, sve je potkrijepljeno i brojnim fotografijama na ukupno 280 stranica.
- Iako je naslov knjige San o Everestu, to je bila ipak jedna velika drama, što će čitatelj doznati dok bude čitao knjigu. Uspon se zbio 15. svibnja 1979. godine - rekao nam je autor knjige Stipe Božić.
- Koliko znam, Stipe je drugi u Europi koji je dvaput bio na Mt. Everestu. Stipe je prvi Hrvat na vrhu svijeta, čestitam mu na tome i želim svaku sreću na ponovnom putovanju na Himalaje - kazao je uvodno akademik Davorin Rudolf.
Inspirirajući govor potom je održao naš najpoznatiji alpinist.
- Mnogo je ljudi sanjalo sa mnom da nešto veliko napravimo. Prijašnje generacije su sanjale prvo da otiđu na Ande. Ljudi koji su me učili planinarenju nisu me naučili samo kako se popeti negdje, nego kako se obogatiti tim penjanjem. Od penjanja nema koristi, mi smo osvajači beskorisnog - ništa ne zaradimo, ništa ne donesemo kući, ništa se materijalno ne stekne. 50 posto vrhunskih alpinista moje generacije više nije živo, umrli su u planinama. Taj san se ipak nastavlja.
Mrva se sjeća kada se 1983. dogodila strašna lavina koja nam je ubila tri prijatelja. Tada smo mislili da više nikada nećemo doći u Himalaje. No, kada smo silazili u dolinu, stalno smo mislili što ako prekinemo taj san. No kada sam osvojio sljedeći vrh, imao sam osjećaj da sam dosanjao ne samo svoj san, nego san svojih prijatelja.
Ja se i danas moram opravdavati kada me pitaju "zašto" i slična pitanja. Pokušavam naći razne razloge zašto. Odgovor na zašto je jer nešto doživimo tamo gdje idemo, vidimo nešto novo, steknemo nova prijateljstva, a prijateljstva s takvih putovanja su neraskidiva. To su bratska prijateljstva i ne možete ih doživjeti nigdje drugo nego u ratu, neveri na moru i sl. Odgovor dijelom leži i u svetosti i tajanstvu planina. Svugdje sam pronalazio odgovore, no najljepše je kada se vratiš kući i kada imaš što kazati ljudima.
Zapamtite, materijalno nije najvažnije. Mate Šimunović, takoreći moj sumještanin, tridesete godine prošlog stoljeća je otišao u svijet - pješke, biciklom, na devi i konju, prošao je 360 tisuća kilometara po gotovo svim kontinentima, susretao državnike, pisce.
Najveće svjetske novine su pisale o njemu. Kada se on vratio kući u Vrgorac, lijepo odjeven po zadnjoj modi, a došao je 1946. povratničkim brodom Podgora, vidjela ga je rodbina. Svi su pomislili kada su vidjeli kufere - bit će novaca. Kada je on otvorio kufere tamo su bili samo nekakvi filmovi, negativi, isječci iz novina, potpisi predsjednika, pjesnika...
Netko je dobacio "Neš ti njega, Mate svjetski". To znači, prozvali su ga redikulom, nitko mu nije vjerovao da je on to sve prošao. Kada je on otkriven, možemo slobodno reći prije 70 godina i kada smo napravili dokumentarni film o njemu na temelju materijala koji je donio, njegova priča postala je veća vrijednost nego sve vrijednosti koje su donosili njegovi suvremenici u novcu, materijalu...
Kada svih nas ne bude, jedino što od nas ostaje je priča - istaknuo je Božić.
Vedran Mlikota, glumac i član ekspedicije Vlaji na Himalaji, bio je moderator večeri, a glavni govornici bili su Miroslav Ivić, direktor Slobodne Dalmacije i akademik Tonko Maroević.
