[dropcap]U[/dropcap] ugostiteljstvu sam veći dio života. Radila sam samo na dva mjesta, ako ne računam sezone koje sam radila tijekom školovanja. Pauzu od deset godina, između ta dva posla, napravila sam da bih odgajala djecu. Konobarstvo je moj životni odabir, to je posao kojeg uistinu volim. Upravo to je presudno kod poslova koji su naporni, fizički, ali i psihički, uostalom kao i svi poslovi vezani sa ljudima.
Naslušala sam se priča o konobarima, ali i o vlasnicima kafića. Kad sam nekidan rekla o čemu ću pisati, čula sam razna iskustava, od onog, one koje ja poznajem, bolje bi bilo da ih ne poznajem, do pohvala koje su rijetke, i upravo ću se ja pridružiti ovom posljednjem. Na istom mjestu radim već dvadeset godina. Dug je to period, a čini mi se da sam ovdje počela radit tek prije koju godinu. Da mogu vratiti vrijeme, opet bih izabrala isto mjesto, iste vlasnike i iste goste. Po onom što čujem, a čast izuzetcima, moji su šefovi '' LJUDI'' sa naglaskom na tu riječ. U ovih dvadeset godina bilo je svakakvih situacija, ali se nijednom nije desilo da se ponašaju nekorektno. Godišnji mi je četrdeset dana, imamo božićnicu, uskrsnicu i nagrade za odrađeni posao. Plaća nam je prvog, i najkasnije tog datuma je na računu.
Radnik je čovjek
Svi oni koji misle da gazde kafića samo vozaju BMW- e i tlače radnike, dala bih im mjesec dana da budu na njihovom mjestu. Oni vode posao od kojeg živi nekoliko obitelji, i doista sam bezbroj puta rekla da im ne bih bila u koži. Oni nisu šefovi, oni su nam kolege, prijatelji, psihijatri, a bogme i mađioničari. Ako netko misli da je lako uskladiti smjene, izići svima u susret, jer mi imamo obaveza i van posla, i uvijek se namjesti da ima nešto neodgodivo baš kad radimo, a po tom pitanju nam se maksimalno izlazi u susret, jer, bože moj, radnik je čovjek, a tako se i odnose prema nama.
Nitko od nas nije savršen, i to je tako normalno. Ponekad ću u poslu dati trista posto, a ponekad sam k'o lignja, i ništa mi se ne da. Šta se radnog vremena tiče, kad je posao, posao je, a zimi, kad su ružna vremena, podijelimo se i odradimo pola smjene. Naravno, plaću dobijemo kao da smo odradili cijelu. Ako nam treba financijska pomoć, ili bilo što u čemu mogu pomoći, svi mi znamo da im se možemo obratiti. Mi nismo robovi, mi smo ljudi, a tako se i odnose prema nama. To, što je većina radnika tu godinama, sve govori. Mala smo firma, i nema tu neke dobiti koja će im donijeti bogatstvo. Novac što se zaradi tijekom sezone, ostavlja se da bi se radnici platili tijekom zime kad nam promet nije dovoljan niti da bi se pokriti osnovni troškovi. Ako se razbolimo, obojica će nazvati i pitati kako smo. Ono što ja vidim, a vidim dovoljno, oni posao održavaju zbog nas, jer na kraju mjeseca njihova plaća sigurno nije veća od moje.
Nekako, ljeto je najgore. Dođu mladi da odrade sezonu, a nikome se ne radi. Svi bi novac, a bez puno muke. Obučiti i naučiti nekog da posao funkcionira barem koliko toliko, nije nimalo lako. Nakon dva dana na poslu, oni bi i mene učili kako da radim, jer oni sve znaju. Nikad nam nitko nije zabranio da popijemo bilo šta, osim alkohol tijekom radnog vremena, što je i razumljivo. Ja se s njima ne bih mijenjala, vjerujte mi. Ja dođem, odradim svoj posao, i idem kući. Prelaskom preko praga, moje obaveze prestaju, ali ne i njihove. Zabranjeno nam je raditi u tajicima, suknjama, i majicama bez rukava. Tu smo zbog posla, a ne na izložbi.
''Što god bilo, vi ćete plaću dobiti"
A čim su mene trpjeli dvadeset godina, i trpe i dalje, to sve govori o njima. Haha. Radim u maloj obiteljskoj firmi koja se ne koristi kao paravan ni za kakve nezakonite radnje. Nikad nisam doživjela da su bahati, ili da se ponašaju kao da su bolji od nas. Svakako, imaju moje poštovanje zbog strpljenja, i načina ophođenja prema nama.
Moji šefovi odrade sezonu, zato i znaju kako se treba ponašati. Ali je odrade, i radno vrijeme im je duže od mojeg, u svakom slučaju. Na ovu kolumnu sam se odlučila nakon što je dosta njih komentiralo da su jedino gazde veći lopovi od konobara, ni iz kojeg drugog razloga. Kalup kojeg ljudi imaju, ne paše svima, niti stereotipi vrijede za sve ljude iste profesije. Ja sam samo napisala istinu o ljudima za koje radim. Kad se pojavila korona, prije prvog zatvaranja nam je rečeno: ''Što god bilo, vi ćete plaću dobiti.'' Sve je time rečeno, a koliko njih je radnike poslalo na biro?
Ovakve šefove bih poželjela svima. Nadam se da ću za njih raditi još dugo godina… barem do penzije… Što god bio, i što god radio, samo budi čovjek, jer se ljudi samo po tome pamte. Moj naklon svim gazdama koji su poput mojih.
