Sjećate se kad je Hajduk posljednji put igrao Ligu prvaka u velikom stilu ? Kada je najbolji golman starog kontinenta bio Tonči Gabrić ? Kada je Hajduk ušao među osam najboljih klubova Europe ? U grupi su bili Steaua, Anderlecht i Benfica. Stipe, Prale, Kike, Moka, Vule, Aljo, Igor, Tomo... kad smo dobili Anderlecht 2-1 u Splitu. Josip Weber zabija Tonču. Na klupi Ivan Grozni Katalinić. Hajduk je bio drugi u grupnoj fazi i u četvrtfinalu naletio na minu zvanu Ajax. 0-0 u Splitu i 0-3 u Amsterdamu. Da, to je bila sezona 1993/94, doba velikog Hajduka. I velikog navijačkog srca koje je plakalo s Portugalcima. Ne zbog pobjede ili poraza, već zbog tri navijača No Name Boysa koji su izgubili živote vraćajući se sa utakmice kući iz Splita.
Priča koja tjera suze
Sve je počelo u rujnu 94. godine dok je Hrvatska još bila pod djelomičnom okupacijom. Na Poljudu su igrali Hajduk i Benfica, na kraju bez golova 0-0. Na povratku iz Splita s utakmice dana 18. rujna 1994. godine kombi s navijačima Benfice završio je u provaliji tamo negdje u Pirinejima. Trojica navijača Benfice koji su se zvali Gullit, Tino i Rita poginuli su na licu mjesta. Tuga se slila u Lisabon, tragedija je ostavila vječni trag. I sjaj. A onda je Torca pokazala dušu. Dušu navijačkog puka, toplinu južnog kraja s drugog kraja Mediterana. Dva mjeseca kasnije, 23. studenog igrao se uzvrat između Benfice i Hajduka na mitskom stadionu Luz. Domaći su dobili 2-1, ali zapravo i jedni i drugi su još ranije osigurali prolaz u četvrtfinale. Za Hajduk je posljednji gol te sezone u Ligi prvaka zabio Stipe Andrijašević. Na utakmicu u Lisabon koji dan ranije vozeći cestama poginulih portugalskih navijača krenuli su i torcidaši. Da navijaju, te da odaju počast poginulom navijačkom trojcu. Uoči utakmice na groblje, prije prvog sučevog zvižduka uz dozvolu UEFE na stadionu ispod tribine koja je za Gullita, Ritu i Tina bila sveta. Cvijeće i dostojanstvo. Navijačko srce sjedinilo se u boli. I pjesmi. 50 000 navijača na Luzu skandira Torcidi, a s tribina u jednom trenu sklizne zastava na kojoj je pisalo: „Freedom for Croatia“.
Bila je to zastava koju su poginuli navijači nosili na utakmicu u Splitu dva mjeseca ranije. Već tada je prijateljstvo bilo spremno. Generacije koje slijede već dugo odlaze skupa na neka gostovanja, druže se, a njihov odnos vidljiv je na gotovo svakoj utakmici kada se boje lisabonskog i splitskog kluba spoje u jednu. Spojila ih je ljubav i tuga. Sve ono što je život. Život koji je pobjeda i poraz. Život na tribini, ili autobusu, kombiju, automobilu. Za boje kluba. Za mladost, i za onu mladost koja je rano ugašena. Navijačka pjesma Torcide i No Name Boysa čuvat će uspomenu na smisao.
Ljubav, a ne đir.
