Biti u Veloj Luci a ne popričati (ili bar vidjeti se) s blizankama Josipom i Ivanom Jurković, to vam dođe kao da ste brodili jedinstvenom valom a niste vidjeli Proizd! Dobiti ih na mobitel nije problem ali tada su negdje, negdje daleko, na nekom od kopna, na nekom od mora, na nekom pobjedničkom postolju. I eto nakon brojnih pokušaja i dogovora na izmaku ljeta sreli smo se u zavičajnoj Veloj Luci. Ove, sada već slavne veslačice (a tek im je dvadeset ljeta) ne vole pričati o odličjima.
- Napokon, - kaže Josipa - samo nas nemoj pitati o medaljama!
Zašto, pa o čemu ću pričati s vrhunskim veslačicama?
- Naravno, ponosne smo na sve što smo osvojile proteklih devet godina i to nas čini sretnima. Sva ta brončana, srebrna i zlatna odličja čuvaju mat i otac. Oni su i najzaslužniji jer su nam pružili sve da budemo to što jesmo ili što ćemo (nadajmo se) biti, ali naši snovi su sada negdje blizu a opet daleko, a opet nakon Europskog natjecanja u veslanju u četvercu održanom u Grčkoj U-23, naši snovi lete prema Tokiju - kaže Ivana koja je poput Josipe vesela ali samozatajna.
Kad snovi lete prema Tokiju to znači da je cilj predstojeće OI?
- Zašto ne? Moram naglasiti da posadu četverca pored nas čine Bruna Milinović i Izabela Krakić. Vršnjakinje smo i lipo se družimo u Zagrebu. I snažne smo i uporne.
Vaš prvi izbor nije bilo veslanje… a ni Zagreb?
- Trenirale smo rukomet pet godina, a prijateljice su nas nagovorile da se okušamo s veslanjem jer to je tradicija u Veloj Luci. I tako smo krenule i zaveslale i preveslale. Inače nam to ne bi palo na pamet. Prva regata na kojoj smo osvojile medalju bila je veliki poticaj i nakon toga više ništa nije bilo upitno, samo smo nastavile dalje, to nam se uvuklo pod kožu i danas ne možemo zamisliti dan bez treninga i veslanja. Sve je počelo s 11 godina i ovim putem se zahvaljujemo obitelji jer su uvijek bili tu. Puno puta nam je došlo da ostavimo sve, no oni su uvijek bili uz nas i njihova podrška je uvijek bila prisutna i presudna - kaže Josipa koja kao i Ivana s puno ljubavi govori o svojim roditeljima.
- Iz Vela Luke smo prešle u Zagreb sa 17 godina. Te godine smo s dvije kolegice u četvercu osvojile svjetsko i juniorsko prvenstvo. Tada smo dobile poziv od VK Trešnjevka i nastavile smo veslati u četvercu. Tri godine smo pohađale Opću gimnaziju u Veloj Luci, a četvrtu godinu smo se prebacile u Športsku gimnaziju u Zagrebu. Trebalo nam je vremena da pohvatamo taj brzi način života, življenja u Zagrebu, jer smo navikle na laganini i flegma. Zagreb je divan grad, ali nikako ne mogu preboljeti što gore nikako nema sunca. Jedino ljeti, a ljeti kad „uspari asfalt“... Ma, još se navikavamo.
- U Zagrebu svi se osjećamo kao obitelj, a trener nas je prihvatio kao treći roditelj. Upoznale smo mnogo prijatelja... što se tiče govora malo se čuje zagrebačkih riječi, tu i tamo, al' ne damo mi naš „luški“ - vedro će Josipa.
- Do sada se nismo uspjele domoći norme za OI, realno još smo premlade, ali imamo još jednu šansu u svibnju za izbornu kvalifikacijsku regatu u Luzernu. Sezona nam traje od ožujka do rujna i nema stajanja. Godine 2017. neposredno prije osvojenog svjetskog prvenstva, nismo mogle ni zamisliti da će se nešto tako dogoditi. U toj utrci kada smo prošle cilj nismo ni znale da smo pobijedile. Tek kada smo došle do postolja počele su navirati emocije i veselje. A sam osjećaj stajati na tronu i slušati hrvatsku himnu... nešto neopisivo.
Imam osjećaj kao da se Vela Luka navikla na vaša odličja?
- To je točno ali uvijek kao da je svako prvo. Predobar je osjećaj kada vidiš da te cijelo mjesto podržava, a nama je to samo vjetar u leđa. A samim time kako mi tako se i oni zabave... uzajamno - odgovara Ivana sa smiješkom na licu.
- Sestra mi je najveći uzor, grizem, želim biti što bliže njoj - na što Josipa kao prava sestra odgovara isto, te dodaje - najveći je gušt kad vidiš sestru da se muči, da ne može više i to me potiče da idem još jače. Kada dođe vrijeme testiranja na ergometru sjedimo uvijek jedna do druge i onda ona cijelo testiranje gleda meni u ekran, ja u njezin i ne dam joj da me prestigne - kroz smijeh će Josipa... - Rivali smo - nadodaje Ivana. Što je, izgleda, dobitna kombinacija u lovu na medalje.
- Uvijek kada idemo na neko natjecanje izvan Hrvatske trener inzistira da idemo u obilazak grada, a da idemo samo na natjecanja tu ne bi imale ni osjećaja da smo negdje bile. Jako lijepo se sve uklopi, upoznajemo nove kulture, razgledavamo gradove. Moramo naglasiti da što se više baviš ovim sportom, ponajviše se to odrazi na zdravlje, pogotovo leđa. Hvala Bogu nas to još nije dotaklo. Ali to smo valjda mi žene „s kamena“ pa nas ništa ne boli - kroz smijeh zaključuju blizanke.
Dok Josipu mami vojska i fakultet koji bi je odredio za osobnog trenera, Ivana cilja na sportski menadžment. Ivani i Josipi želimo puno uspjeha u daljnjim natjecanjima i glavnom cilju... OI u Tokiju.
Ovo sigurno nije kraj, dapače sve više miriše na jednu bajku, u nizu neispričanih i zato: Vela Luku svijete NE ZABORAVI!
