Legenda Hajduka Ivan Gudelj jedan je od rijetkih nogometaša koji je kao senior igrao u samo jednom klubu. Nije tako trebalo biti, ali prsti sudbine karijeru, pa i životni put su mu okrenuli naopako. I taj život ga definitivno nije mazio. Ali čvrsta stijena iz Zmijavaca nikad nije ustuknuo. Kao kad se dizao iz blata na Poljudu protiv Dnjipra, zabijao Sparti, Valenciji. Nezaustavljiv, nosi sve pred sobom i iza sebe. Najbolji zadnji vezni svoga doba s ugovorom Reala iz Madrida u džepu. Ali, hepatitis B mu je otkinuo karijeru u 26-oj, no to ga nije pokolebalo da završi trenersku školu, fakultet, dugo godina bude izbornik mlađih reprezentativnih selekcija. Klupska trenerska karijera ga je vodila u Stobreč, Dubrovnik, Zadar, kratko na Poljud, Austriju. "Hajdučka priča" knjiga kolege Blaža Duplančića, pa potom "Ivanova igra", film redatelja Tomislava Žaje ispričali su priču o pobjedi duha jednog od najboljih nogometaša svoga doba. Ivan je otac Ivane i Đane, djed Greti i Noemi. Već dugo vremena i područni instruktor HNS-a - središte Split.
Bili ste 19 godina izbornik mladih reprezentativaca, najduže kadetske selekcije. Je li Vam žao što nikad niste postali izbornik "A" vrste?
- Imao sam tu ambiciju, ali se eto nije ostvarila. Mogu reći da se nisam do kraja ostvario. Želio sam i taj iskorak prema U-21 selekciji, i mislim da sam taj posao i zaslužio. Ali moraš biti i malo samokritičan i poći od sebe. Biti trener nije igračka karijera, to je jedan drugačiji put. Nekad trebaš imati sreće, logistiku, neke druge stvari, a to se meni nije dogodilo.
Nije lak trenerski kruh.
- Treneri u klubovima, manjim sredinama su "apostoli", nositelji kvalitete u svom poslu koji traže mlade talente. Poslije te igrače šalju u Hajduk koji je najbolje mjesto za napredovanje, te naravno poslije i kroz reprezentativne selekcije.
Croatia iz Vaših rodnih Zmijavaca već dugo dobro radi.
- Srce mi je puno! To je moje mjesto. To je taj kontinuitet ljudi, kvalitetnih osoba. Mogu reći da takav entuzijazam i zajedništvo može biti primjer mnogima. Pa evo, već su dugo u drugoligaškom vrhu. I uvjeti su fenomenalni. Treba im čestitati i podržati ih u svemu, skinuti kapu i pružiti ruku. Dobri treneri prolaze kroz klub, Karoglan koji je sada u Hajduku, Režić pa sada Vik Lalić, dakle oni koji su prošli Hajdukovu školu. I suradnja s Hajdukom je uspješna koliko vidim.
A Hajduk? Kako ga vidite danas?
- To su uvijek posebne emocije. Odnos s navijačima je jedan i opet poseban. Taj odnos s navijačima je neraskidiv - jedno tijelo, jedno srce, jedna duša. Treba reći otvoreno, Hajduk već godinama nije ondje gdje treba biti. Hajduk mora biti i boriti se za prvo mjesto. Apsolutno. Dalje, treba igrati Europsku ligu i igrati u završnici, da igraju većinom igrači iz omladinske škole Hajduka. Akademija i Boro Primorac, kao i svi treneri, dobro rade, a cijela nogometna Dalmacija treba raditi za Hajduk. Cilj treba biti naći igrača koji će biti milijunska vrijednost. Danas u klubu imamo previše stranaca kao i igrača koji ne zadovoljavaju kriterije jednog Hajduka. Igrači koji dolaze iz manjih sredina moraju znati da je Hajduk vrijednost više i da nije lako igrati za taj klub. Ja sam za sve modele koji se provode, podržavam, ali klub osim navijačkog kontinuiteta mora imati i onaj upravljački. I predsjednik i sportski direktor i trener moraju imati kontinuitet. I još nešto, mora biti odgovornost. Ne može se dogoditi neuspjeh i da nitko nikome za to ne odgovara. Tu je i odgovornost struke koja dovodi igrače.
Kako komentirate dosadašnji učinak trenera Tramezzanija?
- Ne mogu o njemu govoriti detaljno jer na klupi Hajduka nije imao kontinuitet. Cijenim talijanski nogomet i njihove trenere, Paolo jest nešto pokrenuo i ja mu ne bih ništa zamjerio. Pomaknuo je momčad, ima neke rezultate ali i par kikseva. Ja nisam za promjene preko noći. Ima tu pozitivnih stvari, ali u globalu Hajduk treba jurišati na titulu prvaka države. Ok, neka ove godine cilj bude Europa, ali sljedeće to mora biti puno više.
Zanimljivo da Vama niti najdraža utakmica, niti najdraži pogodak nije ni onaj Sparti na Poljudu, niti jedan od tri Valenciji, a niti ona dva Dnipru na Poljudu.
- Bilo je ljeto 1985. i igrali smo protiv Rijeke na ljeto prvenstvenu utakmicu. Te su sezone u kupu UEFA Riječani dobili veliki Real iz Madrida 3-1. Baš su bili jaki, moćni. Ja sam prošao četvoricu i matirao vratara Ravnića. Sjećam se da Zlatko i Baka tada nisu igrali.
Kako se sada osjećate kad gledate svoje golove, utakmice?
- Kao da igra netko drugi. A to je zapravo bila moja pobjeda nad bolešću. Nije to bilo lako meni, tada mladom momku koji je imao 26 godina. Cijeli svijet je bio ispred mene, bio sam pun snage, a moram prekinut karijeru.
I tako danas Ivan Gudelj govori, čovjek koji je osjetio nepravdu i na nogometnom terenu, i u privatnom životu. Ali, nikad, baš nikad nije pokleknuo, zastao. Samo bi pogledao u nebo i napravio prvi korak prema boljem sutra.
Za primjer mnogima.
https://www.youtube.com/watch?v=CkkaxxOfnmo
