Ako želite napraviti intervju s Denijem Lušićem, odvojite duplo više vremena. Jer, ovaj trofejni splitski vaterpolist polako i temeljito će vam ispričati svaku svoju priču, ne zaboravljajući detalje iz davne prošlosti koji će začiniti pripovijedanje. Držim da bi svako dijete u ovom gradu moralo znati tko je jedini splitski olimpijac s dva zlata oko vrata. Los Angeles 1984 i Seul 1988. Oba puta su u finali pali Amerikanci. Deni je rođen 14. travnja 1962. u Splitu, od starog je splitskog kolina, njegovi su u Split došli 1528. godine. Vaterpolom se počeo baviti 1977. godine u VK POŠK nakon što je na bazen na Zenti prišao najprije Đurđici Bjedov:
- Dobar dan. Ja bih htio trenirati plivanje.
Đuke ga odmjeri, i kaže:
- Javi se treneru Miši Asiću poslijepodne. Kao vaterpolist bit ćeš bolji.
I tako ode Deni u vaterpoliste. Osim dva olimpijska zlata s reprezentacijom bivše države, osvojio je i svjetsko prvenstvo, svjetski kup, dva europska srebra.... Na svjetskom prvenstvu 1986. godine Deni je bio najbolji igrača ex države. Kao član POŠK-a osvojio je dva Kupa kupova, s Pescarom još tri i tako dalje... Zanimljivo, POŠK je osamdesetih imao sjajnu ekipu, ali prvenstvo nisu osvojili. Tek 1998. kada je momčad vodio Matuta, godinu poslije su digli kantu za Kup prvaka. Deni tada nije igrao za momčad sa Zente.
Deni, dva olimpijska zlata, to baš rijetki imaju. Koje je bilo teže osvojiti, ili koje ti je možda draže?
- Ovo drugo iz Seula. Kada braniš osvojeno onda je puno teže. Nakon L.A.-a i finala u kojem smo pobijedili Amere, četiri godine kasnije opet Ameri u finalu. I opet mi bolji. Tako da je ovo drugo nekako draže. Iako tu nema velike razlike. Nego pusti to, znaš li da je mene vukla košarka, Jugoplastika?
Ma kad?
- Prvo san trenira košarku, pa vaterpolo. I kad san ima 18 godina ima jedna priča . Znači šta je bilo. Nike Bavčević, košarkaški trener tada u Dalvinu molija me da mu pojačan ekipu u kvalifikacijama za prvenstvo Hrvatske. A moran ti reć da je moj susid bija Igor Karković koji je isto bija košarkaški trener u Jugoplastici, mene stalno zva na treninge. Moran reć i da san bija veliki navijač Jugoplastike, ludo smo navijali iza sjevernog koša. Mašta san da zaigran za Jugoplastiku. I ja lipo doša na te kvalifikacije, zaigra, dobili Jugoplastiku (nikad se to prije nije dogodilo), i ja utrpa 28 koševa. Ivica Dukan je ljut ka pas priskočija klupu za rezerve i istriska igrače. Barba Igor lud, pini i više me ne pušta mukte na utakmce na Gripama.
I onda?
- To je bilo u kadi kraj stare Slobodne, Nikša Bavčević dolazi na bazen razgovarat sa mojin treneron Mišon Asićen da me pusti igrat košarku jer je siguran da ću jednog dana bit reprezentativac.
Šta je reka Asić?
- Da san ja već vaterpolski reprezentativac i da može lipo otić ća. I onda je šjor Nike lipo otiša ća, ja san osta i drugo sve znaš.
Nikad u životu nisam vidio nekoga komu olimpijska zlata nisu toliko bitna koliko basket, balun, podvodni ribolov. Denija znam od kad znam za sebe, Zenta je bilo mjesto gdje je i potpisnik ovh redova odrastao. Barba Mile i teta Ane, Beba, Loto, Kova, Đuke, Shakespeare,... Dobro, ovaj posljednji nije baš svraćao. Ali svejedno, nostalgija na najjače. Zbog puno stvarije Deni Lušić nešto kao jedan od simbola splitskog sporta.
Ok, Deni, pređimo na balun.
- Tada san već bija u Italiji, devedesetih godina kada me Toni Bilić kao voditelj Dalme zove da igran za njih. Početak je lita, oni igraju Kup Dalmacije. Igrali su Klarić, Brzović, branija je Gama, igra je i Đogaš.. Ma daj di ću ja s njima igrat, to je sve reprezentacija Splita. Ali slomija mene Toni, i dođen na uzvrat protiv Makarske, prvu utakmicu izgubili 2-1. Kraj utakmice se bliži, Gama krene u napad, ja ostanen iza centra. Kad balun ide prema meni, njhova dva prema meni, ja opalin po balunu, ova dva me pometu, padnen, jaučen, oni se dižu, a moji igrači svi skaču od sriće. Kad ono - ja da gol sa centra za prolaz. Nisan moga virovat.
Za tebe i Bebu (Milivoj Bebić) se govorilo da bi bili odlični i u drugim sportovima.
- Je, Beba je ima odličan nos za gol, za koš. Dobro smo igrali, sa Poškon smo jedan put igrali protiv Hajduka na Gripama. Izgubili smo, ali nema veze.
Možeš li usporedit vrijeme kad si ti bio aktivni vrhunski sportaš, i ovo sad?
- Ne može se uspoređivat. Način života je drugačiji. Puno njih se ne bavi sportom. Sportaši moraju pratiti trendove i ne mogu se bavit sporton onoliko vremena kao mi prije. Mi smo kad bi počeli nešto trenirat već bili poluproizvodi u tom sportu. Danas roditelji plaćaju da im se dica bave sportom, prije smo mi sami organizirali svoj sport i igru. Na terenima više nema dičje igre, nego dođu treneri s dicom koja se igraju organizirano. Nema više dogovora u školi - ajmo popodne na balun...
Splitski vaterpolo danas?
- Puno je u novcu, ali treba sve to kako treba i usmjerit. Primjer je Jadran koji je okupio novu upravu prije četiri godine, imali su dobru generaciju koja je stasala. Malo će se pojačat sa strane i bit će to dobro za sljedeću sezonu. Ali, za osvojit prvenstvo i Ligu prvaka treba više radit, više trenirat.
Oćemo zaključit sa ribolovom?
- To je posebna priča za poseban intervju. Kako moj otac živi na Hvaru, sportski ribolov je neizbježan način opuštanja. Još ka dite san lovija glamce i ciple sa lukon i strelon napravljen od kišobrana u pijesku. Posli bi ljetovali na Hvaru, na južnoj strani bi provodili vrijeme, lovili. Prvu san ribu udrija sa deset godina kada san da niko ne vidi posudija podvodnu pušku.
A najveći ulov?
- Kirnja od 20 kila.
Majko mila.
- Da, riba i ko je sve i šta ulovija je posebna priča. Ka šta je i Deni poseban. S puno više strasti priča o "malim" pobjedama na malom balunu, basketu ili ribi koja je nakon zarona ovog sportskog ribolovca završila na stolu. Pogled prema njemu je pogled u neka vremena splitskog, hrvatskog sporta, svjetskog vaterpola. Puno nostalgije i čežnje. Bila su to vremena. A Hrvatski vaterpolo dobar, dok splitski čeka bolje dane.
