[maxbutton id="2" text="Za Dalmaciju Danas piše mr. spec. Žana Pavlović, prof. psihologije" ]
[D]ok pišem ovaj tekst, slučajevi nasilja nad dječakom iz Biograda, Dugog sela i Medulina, polako padaju u zaborav. Istovremeno svaki dan, u nekom razredu, u nekoj školi, najmanje petoro djece trpi nasilje, najmanje toliko je nasilnika u istom razredu, ostali su promatrači koji također trpe nasilje, ne pomažu djeci žrtvama zbog straha od osvete ili oni koji snimaju nasilje i dijele dalje po školi misleći da je isto zabavno. Što rade odrasli? Što mi radimo? Čekamo novi slučaj ili ćemo nešto poduzeti već sad?
Znate li da 20 posto djece - žrtava izostaje iz škole da bi izbjeglo nasilje, 29 posto ima problema s koncentracijom, 22 posto osjeća simptome fizičke bolesti, 20 posto ima problema sa spavanjem a određeni postotak djece pokuša ili počini suicid? Znate li da 16 posto djece gotovo se svakodnevno ponaša nasilno prema drugoj djeci, pri čemu 8 posto djece istovremeno i čini i doživljava nasilje?
Manje su vidljive emotivne posljedice u ponašanju
O nasilju među djecom govorimo kad jedno ili više djece uzastopno i namjerno uznemiruje, napada, ozljeđuje ili isključuje iz igre drugo dijete koje se ne može obraniti. Takvo nasilje može imati oblik prijetnji, tjelesnih ozljeda, odbacivanja, ruganja, zadirkivanja, ogovaranja, uzimanja ili uništavanja stvari…Uz najčešće vidljivu tjelesnu ozljedu, manje su vidljive one emotivne i posljedice u ponašanju. Dugo se mislilo da je najveći problem tjelesno nasilje, međutim, novije studije pokazuju sve veće i teže posljedice psihičkog (emocionalnog) nasilja. Riječi mogu biti snažnije od udaraca, one su brze i bezbolne za nasilnika, a izuzetno štetne za žrtvu. Što je zlostavljanje dugotrajnije, vjerojatnost dugoročnih posljedica je veća. Dodatnu težinu ovakvim događajima daje i potreba pojedine djece da sve objavljuju na društvenim mrežama, što upućuje na trend neosjetljivosti na patnju druge osobe i manjak empatije. O ponašanju na internetu je potrebna stalna edukacija i upozoravanje na štetnost pojedinih oblika ponašanja koje neka djeca vide kao zabavu. Djeca koja se ponašaju nasilno pronalaze žrtve koje su zbog nečega ranjive ili drugačije (pretilost, boja kože, način hoda, ime, religija, naočale, obitelj, način oblačenja). Često su to tiha, mirna, pasivna, anksiozna, nesigurna i oprezna djeca niskog samopouzdanja. Često nemaju prijatelja. Važno je napomenuti da, dijete koje se ponaša nasilno i ima potrebu svaki dan nekog tući, svaki dan nekom nešto uvredljivo reći, baciti nekom knjige u kontejner, otimati novac i marendu, to dijete se ne osjeća dobro. I ovom djetetu treba pomoć, kako bi prestalo s nasilnim ponašanjem.
Zašto djeca šute i trpe i ne prijavljuju nasilje?
Svako treće dijete između 10 i 14 godina izloženo je nekoj vrsti verbalnog ili fizičkog nasilja u školi, a mnogi i izvan nje. Posebno zabrinjava činjenica da se samo 22 %djece koja su bila žrtvom vršnjačkog nasilja obratilo odraslima za pomoć. Njih 11 % obrati se nastavniku za pomoć. Što je s preostalima? Šute i trpe jer “Ako kažeš, gotov si”… Djeca se boje se kako će roditelj, nastavnik, druga djeca, nasilnik reagirati. Ruši im se samopouzdanje “Biću cinkaroš”, “Neće mi vjerovati“, „I da nešto kažem, neće se ništa promijeniti”. Djeca nam ne vjeruju. Nemaju povjerenja u nas jer ionako nećemo reagirati. To je poražavajuća činjenica koja posebno zabrinjava i koja je produkt društva u kojem živimo. Trebamo vratiti dječje povjerenje ako želimo bolje sutra. Za danas je već kasno.
Luka Ritz
Slučaj Luke Ritza ostao je u kolektivnom sjećanju kao brutalan čin nasilja. U sjećanje na Luku održavaju se koncerti i manifestacije. Lukini roditelji rade na podizanju svijesti o nasilju na ulici i u školama te se bore na osvještavanju borbe protiv toga. Luka je posmrtno odlikovan nagradom "Ponos Hrvatske", a Ministarstvo obrazovanja i znanosti svake godine dodjeljuje nagradu "Luka Ritz" za promicanje škole bez nasilja i tolerancije. Po školama i vrtićima, djeluju preventivni programi koji uglavnom ostaju mrtvo slovo na papiru jer živimo u društvu punom nasilja i netolerancije odraslih osoba, na što sustav i država uglavnom ne reagira ili reagira preblago. Naša djeca nas gledaju, vide i čuju, upijaju. Ako se nasilje ignorira, a žrtva ne zaštićuje, ono postaje normalno i uobičajeno. Važno je pravovremeno reagirati. Ukoliko budemo i dalje zatvarali oči, nazivali nasilje dječjom igrom i „glupiranjem“, dogodit će nam se novi Luka.
Roditeljsko ponašanje je iznimno važno, ali ne i jedino u životu i odrastanju djeteta koje dijete usvaja i na koje se ugleda. Društvo i zajednica u kojoj dijete odrasta dužno je spriječiti neprihvatljiva ponašanja djeteta. To znači da odrasli iz djetetovog okruženja trebaju prepoznati rizike kojima je ono izloženo te raditi na njihovom otklanjanju ili ublažavanju, a paralelno na jačanju zaštitnih čimbenika. Kada se neko dijete učestalo ponaša nasilno, to je znak da smo kao pojedinci, društvo i zajednica već puno toga propustili.
Što je važnije od osjećaja djeteta?
Ne zatvarajte oči, vjerujte djeci, odgajajte djecu da razlikuju nasilje od ne nasilja, dobro od lošeg, žrtvu od nasilnika, učite ih empatiji, pomaganju i toleranciji, razgovarajte s djecom što napraviti kad su žrtve ili svjedoci nasilja i kad treba potražiti pomoć. Najgore što nam se može dogoditi je da nasilje postane normalna stvar. a roditelji uzmu stvar u svoje ruke.
Da sam ja netko, dok se ne riješi slučaj nasilja u nekoj školi, nema nastave, nema učenja, novih lekcija iz matematike, povijesti, kemije, fizike, nema tjelesnog, likovnog, vjeronauka. Što je važnije od osjećaja djeteta? Da nauče Pitagorin poučak? Godinu Francuske revolucije? Dijelove kukca? Ili lektira? Zar osjećaj sigurnosti i povjerenja nije jedan od uvjeta učenja i napretka?
Danas, kad vam djeca dođu iz škole, nemojte ih pitati koliko su dobili iz matematike, hrvatskog i povijesti. Pitajte ih jesu li čuli da nekog nazivaju pogrdnim imenom, glupim kretenom, debelom kravom, jesu li nekom bacili knjige u kontejner, skidali gaće, nekom Ukrajincu vikali u lice „Rusija, Rusija“, bockali olovkom, tukli jer je ušao u krivi wc, uzimali marendu, nagovarali da „skače kao majmun“ za 5 kn, zavezali kao psa i vukli po dvorištu, snimali kako plače i dijelili snimak po školi? Pitajte djecu znaju li nešto o tome i recite im da nasilje nije zabavno. I svaki dan, ne samo danas, razgovarajte s njima. Osim u slučaju ako sve ovo odobravate i radite iste stvari u obitelji i kod kuće. U tom slučaju, pitajte ih za Pitagorin poučak.
Čitamo se.
