Praznik rada, ili Međunarodni dan radnika, rodio se iz talasa industrijskog nezadovoljstva koji je u drugoj polovici 19. stoljeća zahvatio gotovo cijeli zapadni svijet. Prve iskre planule su mnogo dalje od Chicaga: još 1856. zidari u Melbourneu izborili su osmosatni radni dan i slavili ga povorkom, a 1872. kanadski su tiskari u Torontu štrajkom natjerali vladu da ukine zakon koji je sindikalno udruživanje smatrao zločinom. Takvi su uspjesi potaknuli slične zahtjeve u Sjedinjenim Državama, zemlji u kojoj se kapitalizam razvijao vrtoglavom brzinom i ostavljao radnike na dvanestsatnim smjenama, bez ikakvog socijalnog osiguranja.
Do proljeća 1886. brojne su američke sindikalne središnjice – okupljene u moćni Američki savez rada (AFL) – objavile ultimatum: od 1. svibnja tražimo osam sati rada, osam sati odmora i osam sati “za ono što želimo”. Tog je dana gotovo 400 tisuća ljudi u desecima gradova stupilo u štrajk. Najburnije je bilo u Chicagu, središtu radničkog radikalizma; ondje je 3. svibnja policija otvorila vatru na prosvjednike ispred tvornice McCormick, usmrtivši barem četvero radnika. Sindikalni i anarhistički govornici zato su zakazali veliki prosvjed za 4. svibnja na Haymarket trgu. Mirni miting raspršen je tek iza 22 sata, ali upravo tada među policajce je bačena bomba – eksplozija i pucnjava odnijele su sedam policijskih i, prema nekim izvorima, dvadesetak radničkih života. Bez čvrstih dokaza, osmero prominentnih aktivista osuđeno je za udruživanje u “zavjeru”; četvorica su obješena, jedan je izvršio samoubojstvo, a trojica su poslije pomilovana.
Haymarketska tragedija odjeknula je diljem svijeta. Na pomorskim dokovima u Londonu i Liverpoolu radnici su 1887. nosili transparente “Chicago Eight”, tražeći oslobađanje optuženih. Sljedeće, 1888. godine, britanske i francuske sindikalne novine već 1. svibnja nazivaju “danom međunarodne borbe za osmosatno radno vrijeme”. Formalnu je potvrdu blagdan dobio 1889. na osnivačkom kongresu Druge socijalističke internacionale u Parizu: “U spomen chicagškim mučenicima i u svrhu jedinstvene akcije svjetskoga proletarijata, proglašujemo prvi dan svibnja međunarodnim danom radnika.”
Val se dalje širio impresivnom brzinom. Do 1890. stotine tisuća demonstrirale su u Beču, Berlinu, Milanu; u Havani su radnici nosili portrete Haymarketske osmorke, dok je u Petrogradu policija rastjerivala tajne skupove tekstilnih radnica. U Hrvatskoj su istoga proljeća zajednički mimohod organizirale zagrebačke tiskare i sisački radnici Željezare, a do početka 20. stoljeća Prvi maj je već bio neradni dan u cijelom Austro-Ugarskom Carstvu – iako uz policijski nadzor. Ruska revolucija 1917. i kasniji uspon komunističkih režima dodatno su utvrdili simboliku praznika, pa su se na mnogim mjestima vojni mimohodi i radničke parade stapali u jedinstveno “slavlje socijalističkog rada”.
Zanimljivo je da su Sjedinjene Države, kolijevka Haymarketa, iz političkih razloga izbjegle 1. svibnja: 1894. Kongres je proglasio “Labor Day” prvim ponedjeljkom u rujnu, kako bi razvodnio revolucionarni prizvuk međunarodnog datuma. Unatoč tome, upravo su američki radnici – paradoksalno – dali najjači poticaj svjetskoj radničkoj solidarnosti.
Danas se Praznik rada obilježava u više od 160 država. Negdje je to službeni neradni dan ispunjen državnim ceremonijama, negdje sindikalni skupovi i prosvjedi, negdje obiteljski izlet s grahom na pikniku – ali svuda ostaje podsjetnik da su osmosatni radni dan, godišnji odmor i pravo na sindikalno udruživanje izboreni upornošću generacija radnika.
Praznik rada u Splitu od početka 20. stoljeća
U Splitu Praznik rada ima i posebnu, mediteransku notu. Još od doba između dvaju svjetskih ratova radnici su se prvoga svibnja uspinjali na Marjan, gdje su sindikati i radničke udruge priređivali pučke svečanosti s obaveznim grahom i fritulama. Tradicija je opstala do danas: grad i sindikati svake godine na sjevernoj strani Marjana dijele nekoliko tisuća porcija graha, dok se na obližnjim livadama održavaju amaterska sportska natjecanja, glazbeni program i dječje radionice. Simbolika graha nije slučajna – riječ je o jeftinom, ali hranjivom jelu koje je nekoć bilo glavni obrok radničke obitelji.
Zanimljivo je da je upravo Split bio među prvim gradovima u Dalmaciji koji je prihvatio ideju Praznika rada: već 1901. radnici iz brodogradilišta i Tvornice cementa u Solinu zajedno su u mimohodu prošli Rivu, noseći transparente na kojima je pisalo „Mi radimo – mi stvaramo“. Godinama poslije, 1. svibnja bio je i prigoda za naglašavanje lokalnih socijalnih problema; primjerice, 1960-ih sindikati su na Marjanu isticali zahtjeve za izgradnjom radničkih stanova u Spinutu i na Kmanu, što je ubrzalo donošenje urbanističkih planova.
Praznik rada stoga nije tek neradni dan s grahom i glazbom, nego povijesni podsjetnik da su današnja prava – od osmosatnog radnog vremena do plaćenog dopusta – rezultat solidarnosti i hrabrosti prethodnih naraštaja.
