Naša karikaturistica Mihaela Erceg - Mihe, na svom Facebook profilu napisala je poduži status.
Naime, u trgovački centar otišla je po kocku za juhu, no nije sve ispalo kako je planirala.
Nasmijte se uz Mihin osvrt.
- danas sam išla u jedan trgovački centar kupiti pileću kocku za juvu. mislin da je iz početka odma svakome jasno kako priča završava. ko je tamo kročija taj bez po inventara iz njega nije izaša. uć unutra po pileću kocku za juvu i sa njom izać mogu samo oni neurokirurzi koji su otporni na sve, od seksa do droge, a pogotovo čaroliju centra. jer tamo je ka magični labirint - ima i šta oš i šta neš, i šta ti triba, i šta ti ne triba, i šta nisi ni ZNA da ti triba a ispalo je da ipak je. u njega moš poć po jogurt, izać sa vrtnom kosilicom.
danas je na akciji bija neki dry-wet vacuum cleaner to čisti pere glanjca plaća račune i masira noge i jedno pet ljudi je na blagajnu pokušavalo natovarit kutiju sa tim cleanerom koji ka da je izletija iz 3055-e godine (al za samo 129 kuna).
tako sam i ja ušla po tu kocku za juvu, i naravno: prvo san vidila tost. ala, ludilo, to nam fali. onda san vidila na mesu tamo: pileća prsa na akciji (pa za juvu), pa mljeveno na akciji (za toć) pa pileći miks (za ispeć) pa onda file lososa (asti ludilo, otkad to nismo, već pet godina ga nismo jeli jer je bilo skupo) i tako dalje. pa potom torte razne sorte, jogurti, sve šta oš i neš... dok nisam došla do onog dijela di su tajice, đinđe, i... stabla.
usrid centra, tamo do onih tajica i svega - stoje - sadnice stabla.
šljiva, kruška, trišnja i dvi jabuke.
u tom se momentu u meni probudila neka stara agrikulturna matrijarhalna civilizacija i rekla: "jebate, stara, stablo!" neki pračovječni duh je u mom mozgu brzo složija matematiku: stablo = zelenilo = prirodno stanište = hrana = čovjek obrađuje stablo = čovjek sretan.
majmunski mozak je odma reka:
- jebate, stara, stablo...
- muči, majketi, - odgovorin ja tom glasu u glavi, "ćaća će me ubit ako dođem doma sa ikakvom biljkom, a kamoli stablom."
dobro još nije ubra da od prije dva tjedna imamo aloe veru koja se potajno uselila u stan. zadnji put kad san donila pitar mu je prvo narasla a onda otpala kosa na glavi. zasad sve te biljke žive u njegovoj sobi a on se samo boji dana kad će morat prijavit naš stan ka botanički vrt gradskoj upravi.
i tako ja stojim sa tim glasom u glavi i gledam u stablo.
- ajde, pa stablo... to ti je u genima... ono, zemlja, život, agrikultura, skupljači, muško-ženske uloge u društvu...
- ma jesi ti normalan? šta će mi ćaća reć ako dođen doma sa stablom?
- pa šta će reć? stablo pa stablo, to je zdravo, život, voće, ženin osjećaj za brigu o živim bićima...
- a ne znan...
- ajde, tako je sve i počelo, obradom zemlje, cila naša kultura...
- a ono... šta će mi ćaća reć? popizdiće...
- pa uzmeš stablo pa ga sakriješ na balkon. ko da će on to ubrat. tamo je đumbus totalni, daske, šlape, ormari...
- ma di ću sakrit stablo?!
- pa eto, tamo, mislit će da je drška od metle. ko da će i gledat.
- dobro, ok, ja sad kupin stablo! pa neće čovik zauvik bit slip! šta, za dvaest godina on pogleda na balkon, a tamo trišnja visoka tri metra? šta ću onda reć? "asti neman pojma odakle to tu!" neki cvit još mogu i sakrit, al di ću sakrit stablo?!
- ajde, pa šta, to ti je tek briga za dvaest godina. ajde ajde ajde, kupi stablo.
stajala sam tako jedno dvajs minuta tamo i mislila se između jabuke i višnje.
šta da van kažem?
jednom smo sadili višnju, stari nestorov gosp'n čeda i još jedan...
p.s. ako ikoga zanima, došla sam doma sa tri krcate kese.
ni u jednoj nije bilo kocke za juvu - napisala je u svom stilu Mihaela Erceg.