Prije više od 25 godina Dijana Aničić doživjela je najgoru noćnu moru svake majke. Njezin porod je krenuo po zlu i umjesto da rodi dva zdrava dječaka i s njima ode svojoj kući, dogodilo se to da je jedan od blizanaca preminuo, dok je drugi rođen kao stopostotni invalid, ovisan o njezinoj skrbi. Toga je dana njezina životna borba počela, za njenog Duju, ali i za svu drugu djecu koja imaju probleme. Njihovi problemi nisu samo fizičke naravi, veliki problem je i tromi sustav koji umjesto da pomogne roditeljima kojima je to potrebno, bespotrebno ih - gazi.
Osim duge pravne bitke sa splitskom bolnicom, Dijana je bila prisiljena tužiti i HZZO koji njezinom sinu nije htio dati prijeko potreban kisik. Naime, Duji je bio potreban prijenosni koncentrator kisika da bi ga majka mogla izvesti u šetnju, ali HZZO ga ne odobrava jer - pazite sad - prijenosni koncentrator kisika mogu dobiti samo osobe koje su pokretne.
Ocjena zakonitosti
Dijana je pred Visokim ustavnim sudom tražila ocjenu zakonitosti pravilnika prema kojem nepokretne osobe nemaju pravo na prijenosni koncentrator kisika. Visoki upravni sud stao je na njihovu stranu, a u obrazloženju presude navedeno je da je HZZO svojim pravilnikom "povrijedio njegovo ljudsko dostojanstvo".
Prema pravilniku HZZO-a pokretni koncentrator kisika mogle su dobiti samo osobe koje su mogle dokazati "održanu primjerenu razinu tjelesne aktivnosti". U prijevodu, pravo na ovaj uređaj imali su samo pacijenti koji su se mogli samostalno kretati. Nepokretne osobe na to nisu imale pravo, a iako je Dujina liječnica potvrdila da mu je taj uređaj prijeko potreban da bi mogao izlaziti iz kuće - HZZO se slijepo držao pravila i odbio mu ga dati.
"Prije otprilike četiri godine je to sve skupa krenulo. Duje je nepokretan, ali mi ga izvodimo vanka. Njegova liječnica je napisala doznaku da mu je potreban prijenosni koncentrator kisika. Izlazak vanka nam je bez toga bio jako otežan. Mučili smo se s bocom od 20 kila, a kad tome još pridodate kolica koja teže 60 kila plus Dujinu kilažu, zaista nam je bilo teško izaći iz kuće. Doktorica je napisala doznaku za to da mu se olakša izlazak vanka, međutim HZZO nam je to odbio", kazala nam je na početku razgovora Dijana Aničić.
"Članak 317 je diskriminatoran"
Nakon odbijenice je napisana žalba. Nakon toga je ponovno odbijen zahtjev, a HZZO se slijepo držao članka 317.
"Zamolila sam gđu. Maju Karaman koja je tada bila savjetnica pravobranitelja za osobe s invaliditetom u Splitu da mi pomogne oko slučaja. Uhvatile smo se u koštac s tim, našle odvjetnika koji će ući u taj dio priče i krenule u to. Dobivena je prva presuda. Liječnica je potvrdila na sudu da Duji to treba, to uopće nije sporno, kisik je osnovna stvar da bi čovjek mogao živjet. Nakon prve presude HZZO se oglušio na to. Pravna bitka je već trajala godinu dana i umjesto da mu daju to što mu treba - odbili su. Ponovno smo krenuli u tužbu i zatražili smo zaštitu Visokog upravnog suda jer je taj članak 317 zaista diskriminatoran. Meni je to prestrašno, kao da su poručili - krepaj, već smo te satrali i prije, sad ćemo te još više satrat, stoj u kući, nemaš pravo izać vanka, nemaš pravo na ništa i krepaji u 4 zida bez ičega. To je brutalna istina. A ovo nije jedini aparat koji mu nisu odobrili", kaže nam Aničić.
Zanimljivo je da je HZZO više novca potrošio na suđenje negoli bi utrošio za uređaj koji je Duji prijeko potreban.
"To je najgori dio svega, mogli su nekoliko uređaja platiti koliko se novca potrošilo na sudske sporove", kaže nam za kraj sugovornica.
Ovo je druga velika pobjeda protiv sustava Dijane Aničić i njezina sina u posljednje dvije godine.
Podsjetimo, prije godinu dana donesena je, nakon 20 godina sudske borbe, nepravomoćna presuda kojom je Aničić dobila odštetu od 29.199 eura, dok je njezin sin Duje dobio 132.722 eura. Sud je utvrdio niz pogrešaka u vođenju njezine trudnoće u splitskom KBC-u, ali splitska bolnica žalila se na tu presudu.
