Jakov Aničić (30) Splićanin je s adresom u Zagrebu, radi u IT industriji te ima diplomu Pomorskog fakulteta. Rano je ostao bez oca. S nonom Marijem od djetinjstva bi izlazio na more, a upravo on usadio mu je ljubav - ali još važnije, i strahopoštovanje - prema modrom beskraju.
Kad je prije godinu dana operirao kuk, nonu Mariju obitelj je kupila drugu barku, zgodnu malu Primorku, na koju je lakše mogao skočiti i na njoj nastaviti provoditi mirne umirovljeničke dane. Nekoliko puta tjedno isplovljavao je iz lučice na splitskom Zvončacu, obično u jutarnjim satima i obično na svoje 'pošte' u blizini. Lijep je to, miran život, piše tportal.
I Jakov i njegov nono godinama su bili užasnuti neredom i kaosom koji na dnevnoj bazi viđaju na moru. Gliseri, jahte, jet-skijevi, gumenjaci, mali kruzeri - pa onda potpuno neiskusni stranci, mulci bez dozvola za plovidbu, pijani kapetani i skiperi koji rade na normu, s vrlo malo sna, pa cijelo ljeto mahnito jurcaju te utovare i istovare strance na točkama A i B.
Pola njih naprosto ne zna da je ploviti morem, koliko god ono široko i pitomo izgledalo, često opasnije nego voziti autocestom: jedan trenutak nepažnje neminovno dovodi do tragedije. Druga polovica to vjerojatno zna, ali zov novca - a katkad i najobičnija bahatost - puno su jači.
Pogotovo na hrvatskom Jadranu, tom divljem istoku na kojemu je nadzor na moru gotovo egzotičan pojam jer se događa tek jednom ili najviše dvaput godišnje i unaprijed se najavljuje u medijima, valjda kako bi divljaci bili upozoreni da se sklone. Pozovu se novinari, odradi se jedno radno prijepodne u kojemu se ispiše desetak kazni, sve završi u večernjim dnevnicima i to je otprilike to. Do idućeg ljeta.
Svega su se, kažemo, nono Mario i unuk Jakov nagledali pa je mlađi Aničić tamo negdje 2017. godine odlučio biti savjestan građanin. Naprosto je uzeo telefon u ruke i krenuo prijavljivati.
'Jesam, tog ljeta stotinjak puta, pa onda nastavio', kaže Jakov za tportal.
Njegov broj već su dobro zapamtili svi: i oni na 192, i oni na 112, i u Lučkoj kapetaniji, i u Pomorskoj policiji. Nitko se na njega nije istresao ili ga ismijavao, nitko se nije čak ni čudio opsesiji tadašnjeg 24-godišnjaka koji je iz godine u godinu stario i nervirao se sa svojim nonom. Nered na moru u njegovom malom mjestu pokraj Splita, koje uopće nećemo navesti jer u ovoj priči nije bitno, svejedno je eskalirao.
'Ili nema dovoljno brodova, ili nema posada, ili su zauzeti drugim poslovima, ili su daleko pa ne mogu stići - uglavnom sam dobivao takve odgovore. Reagirali su otprilike na svaki petnaesti poziv, a često ni tada ništa nisu mogli napraviti jer im snimke i fotografije nisu dovoljan dokaz', kaže Jakov.
Svojom upornošću izazvao je dosta pomutnje u ovom malom mjestu: jedni susjedi čestitali su mu na hrabrosti, drugi su ga upozoravali da pazi što radi, treći su ga izbjegavali na ulici. Nekoliko puta njegovu su obiteljsku kuću isprolijevali uljem, valjda kao opomenu.
A onda je prošlog utorka, 11. srpnja, Jakov primio poziv. Nisu ga zvali ni s broja 192, ni sa 112, ni iz Lučke kapetanije, niti Pomorske policije. Zvali su ga iz lučice Zvončac.
Njegovog nona Marija više nije bilo.
'Evo, ovu sliku sam nedavno napravio i rekao sam mu da će kad umre ovako biti zapamćen, a lijepo smo se smijali tog jutra', kaže nam Jakov pokazujući fotografiju vitalnog 80-godišnjaka sa sijedim brkovima u trenucima zena. Jedina neizvjesnost koju se na slici može raspoznati jest hoće li - preciznije, kad će - trznuti ovaj štap pored njega.
Baš u jednom takvom momentu, tog 11. srpnja oko 9 sati ujutro, na moru nekoliko stotina metara ispred Splita nonovu barku pregazio je gliser. Taman je bio na putu da ukrca turiste, plovio je barem dvadesetak milja na sat i u trenutku skršio onu slatku malu Primorku.
Cijeli članak možete pročitati ovdje.
