Pred nešto više od godinu dana, skupina zaljubljenika u fotografiju, avanturu i putovanja okupila se u udruzi pod nazivom “TheMladichi”. Nije dugo trebalo da se organiziraju i odrade svoj prvi zajednički, za početak kraći put, po Dalmatinskoj zagori s logorovanjem na utvrdi Ključica. Nakon toga uslijedio je odlazak na Goli Otok, kraći izleti po Hrvatskoj da bi ubrzo napravili plan koji se i realizirao u svibnju - odlazak u Ukrajinu preko Mađarske, posjet Černobilu te povratak preko Moldavije, Rumunjske, Srbije i BiH.
Gotovo 4.000 kilometara u šest dana preko šest država, prevalilo je devet članova udruge i vratili su se s mnoštvom prekrasnih fotografija čiji dio mozete pogledati u priloženoj fotogaleriji, brojnim anegdotama i lijepim uspomenama.
Pitali smo članove koji je najveći problem bio prilikom organizacije jednog takvog puta.
- Vjerovali ili ne, ovog puta financije nisu bili najveći problem, zahvaljujući prije svega sponzorima kojima i ovim putem zahvaljujemo te činjenicom da države koje smo posjetili imaju lošiji standard nego Hrvatska, cijelo putovanje izašlo je izuzetno povoljno.
Uzmite samo činjenicu da nas je tri noćenja za nas devet u Kijevu koštalo 1.000 kuna, što je niti 40 kuna na noć po osobi, da Vas pivo i pizza košta niti 30 kuna u restoranu, dakle financije nisu bile toliki problem. Najveći problem je bio uskladiti raspored članova udruge i naći pet slobodnih dana da bi se uopće otišlo na putovanje. Općenito, to nam je uvijek najveći problem i nažalost se onda i dešava da uvijek nekoga i ostavimo za sobom.
Kako bi nam mogli prepričati dojmove s puta?
- Iako se čini da je šest dana malo vremena za obići toliko prostora, dobrom organizacijom uspijeli smo izvući iz svih tih država maksimalno koliko smo mogli i preporučujemo svima ukoliko imaju priliku i želju da posjete bilo koju od navedenih i da neće biti razočarni. Posebno treba izdvojiti sam cilj našeg putovanja, a to je Ekskluzijska zona u Černobilu u kojoj se prije 32 godine dogodila velika nuklearna katastrofa i cijela regija je evakuirana i zatvorena za život. Posljednjih godina dopušten je ulaz za turiste uz dozvole i razgledavanje, ali moramo naglasiti da mi nismo baš za klasična turistička razgledavanja, pa smo putem svojih kontakata došli do privatnog razgledavanja, koje je za razliku od turističkog, amo reć bilo malo “liberalnije”.
Kad bi išli u pojedinosti prepričavati sve što smo uspjeli vidjeti tamo, trebalo bi dosta prostora u ovoj reportaži, a slike ipak govore 1.000 riječi. Treba spomenuti selo Zalyssa, koje je brojalo prije katastrofe 3.500 stanovnika, dakle ne malo, kroz kojega se vozite na putu u Pripyat, a da uopće i ne shvatite da ste u mjestu, koliko je priroda uspjela u tako kratkom roku vratit šta joj pripada. Tek kad stanete i uđete u “šumu” vidite da ste okruženi kućama.
Druga stvar je bolnica u Pripyatu, koja stvarno mora ostaviti dojam kad se uđe u nju. Razbacne osobne stvari, bolnička oprema, dječji krevetići... Skoro pa da osjetite u kojoj žurbi su ljudi napustili svoje mirne živote i bježali u sigurnost. Bolnica je specifična i po tome što je osim samog reaktora i najopasnija, konkretno podrum, gdje se odlagala oprema koju su koristili prilikom sanacije te je izuzetno kontanimiran radijacijom.
Spomenuli ste upravo ono što je bilo naše iduće pitanje, opasnost odlaska u Černobil...
- Ako slušate upute vodiča i držite ih se, možemo reći da opasnosti i nema. Posebna zaštitna oprema nije nužna, obavezni su jedino dugi rukavi. Po odlasku iz zone postoji na dva punkta kontrola ozračenosti i doza koju smo mi taj dan primili bila je jednako onoj koju primi svaki putnik u dvosatnom letu avionom na visini od 10.000 metara. Ali ne treba ni podcijeniti, jer postoje takozvani “đepovi” u kojima je koncentracija radijacije iznimno visoka i stvarno nije za igrati se i lutati nekontrolirano.
Možete li za kraj predstaviti TheMladiche i reći nam nešto o svojim budućim planovima?
- Naravno, devet mladića koji su išli u na ovo putovanje su: predsjednik naše udruge Jurica Galić Juka, zatim Joško Stipanović, Saša Stojanović Sapa, Doris Periš Doro, Milan Šabić, Branimir Džaja, Goran Leš, Srđan Tutić i najmlađi Toni Marušić. Nažalost, zbog obveza kući su ostali Nikola Brboleža, Mila Radeljić i Sandra Galić.
Plan je već u udruzi usvojen, to je četiri putovanja godišnje, od kojih je jedno “veliko” u inozemstvo, te predavanja i izložbe već odrađenih putovanja.
