Splitski je HNK iz četvrtog pokušaja dočekao premijernu izvedbu predstave „U malu je uša đava“ prema bestseleru slikarice i spisateljice Tisje Kljaković Braić. Režiju i dramatizaciju potpisuje Mario Kovač, a autoričin dječji alter-ego pripao je glumici Andrei Mladinić. Jedna od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj tematizira djetinjstvo djevojčice iz splitskog Spinuta, prati dinamiku njezine obitelji, suptilno i manje suptilno osvrće se na socijalne i političke prilike svoga vremena.
Redatelj Mario Kovač istaknuo je da ga je zahvatila „nelaka dužnost da Tisjine iskrene vinjete, te svjedoke izgubljenog vremena, dramaturški složim u kazališnu cjelinu te da splitskoj (i široj) publici priuštimo još jednu toplu, obiteljsku predstavu tijekom koje će na barem sat i pol zaboraviti na bolove (…)“. Složit ćemo se da je dužnost zbilja bila nelaka. „U malu je uša đava“ nesumnjivo je topla obiteljska priča u kojoj će se svatko raznježiti nad djedovim tvrdoglavim obožavanjem unuke, bakinom brižnošću, svakodnevnom roditeljskom borbom da se simpatičnoj djevojčici pruži najbolja moguća sadašnjost i budućnost. Međutim, ono što funkcionira u knjizi ne mora funkcionirati na pozornici.
Predstava od početka konceptom pretjerano podsjeća na sijaset domaćih humorističnih serija u kojima anticipirate šalu pet sekunda prije, a zatim se smijete ne jer vam je smiješno, nego jer ste prepoznali topos smiješnoga pa se od vas očekuje reakcija. Tisjina naivna dječja pitanja čak nisu ni sporna (iako su potencijalno problematična – kako djetetu zamjeriti infantilno pitanje ili komentar?), ali pošalice poput „Žena bez grudi je kako selo bez crkve“, bapska balkonska naklapanja o djevicama i kurvama te replike o „kvrgama na hlačama“ nasmijat će dio publike, dijelu će naprosto biti déjà vu. Trač-partije susjeda Vuke, Zorke, Mile i bake Nevenke ipak su mjesto koje Splićani redovito, u nešto rafiniranijem i ispoliranijem obliku, gledaju u predstavi „Smij i suze starega Splita“. S tim da je potonja predstava mnogo mudrije iskoristila svoje epizodne likove, dočim su, primjerice, uvijek fantastični Goran Marković i Katarina Romac u ovoj izvedbi tek usput potrošeni kao Popadić i kurba Anka.
Nostalgični je moment nešto suvremeniji, ali opet prepun tipskih likova i situacija. Cola je „američko govno“, Tito je zavodnik kojim je Tisja fascinirana, lampice na boru pitanje su milicijskog rizika. Niz crtica koje djeluju kao patchwork roman na nekim je mjestima naprosto labavo „zašiven“. Likovi svoju dominantnu osobinu (djed popustljivost, baka brižnost, Tisja znatiželju) nose kao kostim, ne pokušavajući se othrvati svojoj privatnoj priči u kojoj svi ostali djeluju kao uljezi, netko tko je voajerski upao u socijalistički dnevni boravak obitelji koja ima svoju dinamiku i koja se (s punim autoričinim i autorskim pravom) – neće nikome prilagođavati. Ostaje pitanje što bi onda trebalo „nositi“ gotovo dvosatnu izvedbu – nostalgija, humor, likovi?
Poštujući autorske intencije koje nikada neće udovoljiti svima, valja spomenuti sjajan ambijent dočaran vrlo uvjerljivom scenografijom (Davor Prah) i kostimografijom (Ana Marin). Andrea Mladinić nije imala jednostavan zadatak zaokruživanja perioda od Tisjina najranijeg djetinjstva do, kako je monološki dramatično dočarano „trenutka kad je stalo djetinjstvo“, no bila je uvjerljiva i dosljedna, kao i Nenad Srdelić, Snježana Sinovčić Šiškov, Zorana Kačić Čatipović i Marjan Nejašmić Banić u ulogama djeda, bake, majke i oca.
Knjiga koja vraća u osamdesete koje Mario Kovač naziva „naivnijima, ljepšima i poštenijima nego danas“ nije nelogičan izbor za izvankazališno vrijeme puno tjeskobe, nemira i strahova. U tom je kontekstu i dječja perspektiva osvježavajuća. Problem je s temom djetinjstva i natruha rata uvijek isti – prostor je to u kojem su se okušali mnogi velikani, a splitskoj je publici još uvijek „friška“ i maestralna Gavellina izvedba „Hotela Zagorje“ koja se također pozabavila tekovinama prošlosti, izgubljenim djetinjstvom i fokalizacijom koja kreće iz glasa djevojčice. Iako tekst Tisje Kljaković Braić cilja na drugačije emocije i pokušava sve poteškoće prekriti velom ljubavi i topline, previše se scena natječe s već viđenim i pročitanim. Kad se svemu pridoda nesretna trostruka odgoda premijere i glad publike za naslovom koji će ih rasteretiti i nasmijati, događa se dvosjekli mač i aporija između pompe i visokih očekivanja te viđenog na pozornici.
