Šola, Pako, Jović, Goluža i Vujo u šoku i u suzama: Sarač ne može umrijeti, ne može

"Užas. Nakon utakmice je sjeo u auto i pozlilo mu je, srce nije izdržalo. Nije bilo spasa. Ne mogu vam opisati kako mi je"


Zlatko Saračević, jedan od najvećih hrvatskih rukometaša svih vremena, preminuo je u 60. godini od srčanog udara.


Saračeviću je pozlilo nakon derbija njegove Podravke s Lokomotivom u Koprivnici. Odmah je prebačen u bolnicu, liječnici su ga reanimirali 40 minuta, ali nije mu bilo spasa, javlja Index.

Vlado Šola, suigrač: Strašno. Pa prekjučer smo se čuli. Bože dragi. Što se ovo događa? Bio je pod strašnim stresom. Puno smo pričali i rekao mi je što sve proživljava. Je li moguće da smo se doveli na nivo da sport na ovakav način utječe na čovjeka? Treneri su danas pod strašnim pritiskom i ne mogu shvatiti da su se odnosi u sportu toliko pobrkali. Nemojte mi zamjeriti, ali nemam snage više ništa reći.

Slavko Goluža, suigrač iz hrvatske reprezentacije: Šokiran sam. Mislio sam ga nazvati nakon utakmice da mu čestitam. Uvijek smo se čuli nakon utakmica, ali ovaj put mi se javio kondicijski trener Podravke i rekao što je bilo. Ne želim uopće sad pričati o tome kakav je Saračević bio kao igrač, bitno je da ljudi znaju da je bio veliki, veliki čovjek. Nikad mu neću moći zahvaliti na svemu što je napravio za mene i vječno ću pamtiti trenutke provedene s njim.

Patrik Ćavar, suigrač iz hrvatske reprezentacije: Javio mi je prije par trenutaka prijatelj. Nisam mu vjerovao već sam tražio da mi nađe nekoliko izvora jer je to nemoguće. Zlatko ne može umrijeti, ne može. Kad sam se stvarno uvjerio, noge su mi kleknule. Katastrofa. Svi mislimo o životu ovo ili ono, uzimamo ga zdravo za gotovo, ali tek kad ti ode netko ovako blizak, onda shvatiš što smo mi na ovom svijetu. Koliko smo mali. Tek kad ti ode netko koga si stvarno volio i obožavao, onda se zamisliš nad svime.



Zlatko je bio dobri duh našeg rukometa. Sjajan igrač, moćan bombarder, a s druge strane teška pozitiva. Bio je simbol one naše zlatne rukometne generacije iz Atlante. Bili smo stvarno škvadra. Znali smo divljati, bilo je tu i čašica, ali znali smo s tim balansirati. Bili smo pravi profesionalci kad je trebalo biti, a znali smo biti i divljaci kad se slavilo. Sarač, Božo i Neno su tu bili glavni. I dalje sam u šoku. Zlatko ne smije umrijeti. Toliko toga ga je čekalo. Pričao mi je nedavno kako želi biti pravi trener, kako u rukometu ima planove. Ne mogu shvatiti što se desilo. Jedan naš suigrač mi je rekao da je sjeo u auto nakon utakmice i da se srušio. Ne shvaćam, pa pazio se, bio je u formi. U životu stvarno nema pravila.

Božidar Jović, kum i dugogodišnji suigrač: Ne znam što da kažem. Telefon mi se užario. Užas. Nakon utakmice je sjeo u auto i pozlilo mu je, srce nije izdržalo. Nije bilo spasa. Ne mogu vam opisati kako mi je. Cijeli smo život proveli skupa. Igrali smo skupa u Borcu, pa Zagrebu i Veszpremu, a s reprezentacijom Hrvatske smo osvojili olimpijsko zlato. Bio sam mu kum na vjenčanju.



Veselin Vujović, suigrač iz jugoslavenske reprezentacije: Sad sam čuo. Ne mogu vjerovati. Jedva sam preživio odlazak Zlatka Portnera prije par mjeseci, pa sad prije dva dana Đoleta Balaševića s kojim sam bio veliki prijatelj i sad Sarač. Što nam se ovo događa? Užas nad užasima, šok nad šokovima. Sarač… kakav je to bio čovjek, ljudina. Taj specifičan banjalučki smisao za humor, a topao i dobar kao kruh. S njim sam osvojio sve. Od juniorskih naslova do seniorskih. Bili smo i juniroski i seniorski svjetski prvaci. Skupa smo osvojili i medalju na Olimpijadi, bio mi je pomoćnik u Zagrebu. Bio mi je više od prijatelja. Kad se okrenemo unatrag, ova prokleta godina je uzela toliko genijalnih ljudi koji su nas zadužili u puno toga. Sad je Zlatko došao na red. Nemojte se ljutiti, ali ne mogu prestati plakati.

Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
1
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
18
Grrr
1
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime