Na Veliku Gospu godišnjica je njezine tragične smrti, a ove godine brojimo punih dvadeset godina otkad je, puno prerano i ostavljajući iza sebe djevojčicu od mjesec dana, ovaj svijet napustila Ena Begović, piše Večernji list.

No, ma koliko prigoda bila tužna, nije dovoljno reći: bila je velika glumica. Ta lijepa i po mnogočemu posebna žena spadala je među najveće glumačke dive ponikle s ovih prostora, i to kada se zapaše mnogo širi krug od naše države. A sve je počelo u trenutku kada je imala tek osamnaest godina (rodila se u srpnju 1960. i puno ime joj je bilo Jelena) kada je, s drugim dubrovačkim srednjoškolcima, a bila je članica studentskog glumačkog ansambla Lero, stigla na audiciju za film Lordana Zafranovića ‘Okupacija u 26 slika’.

Poznati redatelj i danas se sjeća nevjerojatno lijepe djevojke, lica i očiju koji su bili u stanju začarati promatrača. No, sve su uloge već bile podijeljene i ona je u ‘Okupaciji’ samo statirala. Pozorni gledatelj u jednoj će sceni jasno prepoznati njezino lice; odjevena je u crno, s crnom beretkom na glavi, skupljene plave kose. Ispred nje, u gro planu, stoji tada nevjerojatno mlad i lijep Frano Lasić, glumac, Dubrovčanin, tumač glavne uloge. Ali lijepo lice iz pozadine ukralo mu je taj kadar. Poslije je Zafranović rekao Eni da mora upisati glumu na zagrebačkoj Akademiji, a ona ga je poslušala. Za statiranje joj se odužio vrlo brzo, izmolivši od Akademije dozvolu da ona glumi u njegovom sljedećem filmu ‘Pad Italije’. Bila je tada studentica druge godine i to je po akademijinim pravilima bilo zabranjeno. No, u sceni ‘Pada Italije’ rođena je legenda. Mlada, lijepa, nevina djevojka, u bijelom kombineu, prilazi moru. Križa se i moli, korak po korak ulazi u more, zatim skoči i zaroni… Kada izroni kombine na njoj je proziran, otkriva puteno tijelo prelijepe žene. Bila je to, i ostala do danas (film je sniman 1981.) jedna od najseksepilnijih scena ikada snimljenih na hrvatskom filmu.

Uloga Veronike, za koju joj je partner bio proslavljeni poljski glumac Danijel Olbricki, tada velika europska zvijezda, Eni je donijela ne samo instant-slavu u bivšoj državi nego i zasluženi status seks-simbola svoga vremena. Na filmu pokazana senzualnost i karizma stavile su pred nju velika očekivanja. Svi su mislili kako će njezina karijera biti u prvom redu karijera filmske glumice. No, sama Ena imala je drukčije planove. Ona je željela u kazalište, a na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu našla je svoj teatarski dom, kuću u kojoj je bila okružena najvećim partnerima, gdje je radila s legendarnim redateljima, kazalište prepuno predanih i upućenih gledatelja… Igrala je sve: od Antigone, preko velikih Shakespeareovih junakinja, od kojih se posebno pamti njena Desdemona, pa do Strindberga, Ibsena, i, naravno, Krleže.

Gostovala je u drugim zagrebačkim kazalištima, posebice u &TD-u, a s Glumačkom družinom Histrioni također je ostvarila ulogu kojom se upisala ne samo u trajanje ovog kazališta već i u povijest hrvatskog glumišta. Te 1987. godine na zagrebačkoj Opatovini Histrion su prvi put igrali ‘Gričku vješticu’ Marije Jurić Zagorke, priču rođenu za taj prostor, dramatizaciju legendarnog romana uz koji su odrasle generacije Zagrepčana. I baš kao što nije bilo djevojčice koja nije sanjala da je baš ona Nera, koju spašava hrabri Siniša, tako nakon te predstave kao da ne postoji ni jedna druga Nera. Igrala ju je, naravno, Ena Begović, uz partnera Krunoslava Šarića, i u režiji Mire Međimorca. A koliko se baš ta njezina Nera svima usjekla u sjećanje, govori i podatak iz mnogo mlađe verzije hisrtionske ‘Gričke’. Kada ju je 2018. režirao Dražen Ferenčina i kada je Neru glumila Mada Peršić, kostimi su joj rađeni prema legendarnoj bijeloj haljini koju je u toj predstavi nosila Ena.

I tako je došla 1988. godine. Ena je snimila svoju najvažniju filmsku ulogu, ona koja ju je odvela i u najveći skandal. Odigrala je Krležinu barunicu Castelli, uz Mustafu Nadarevića kao Leonea i Tonka Lonzu kao Ignjata Glembaja. Bila je to nevjerojatno hrabra odluka – i glumice i redatelja. Najvažnija ženska ulogu hrvatskog dramskog pisma, koju su do tada uvijek igrale glumice u zrelim godinama, počevši od same Bele Krleže, pripala je djevojci od 28 godine. Sama Ena tada je rekla: ‘Mene je strah’, ali iz tog je straha izvukla ulogu po kojoj će se zauvijek mjeriti sve ostale barunice Castelli. I film i Ena tog su ljeta stigli u Pulu na nacionalni filmski festival. Njoj je dodijeljena Zlatna arena za najbolju žensku sporednu ulogu, a ona ju je glatko odbila.

Bio je to do tada neviđen skandal jugoslavenske kinematografije na (tada) jugoslavenskom filmskom festivalu. No, bila je Ena u pravu. Ona je igrala glavnu ulogu, i čak i danas, s vremenskim odmakom od 32 godine, možemo reći kako taj film, unatoč odličnim ulogama Tonka Lonze i Žarka Potočnjaka, na svojim plećima, nose Mustafa Nadarević i Ena Begovića – tumači glavnih uloga. No, dok je redala važne, velike i glamurozne uloge, Ena je privatno bila sasvim drukčija. Svi koji su je osobno poznavali govorili su o ženi koja je voljela čitati, bila tiha i koncentrirana, imala odličan smisao za humor, živjela povučen život ispunjen radom, okružena krugom bliskih prijatelja. Čuvala je svoj intimni život, a mediji su uglavnom od nje dobivali senzacionalne fotografije, i to u vremenima kada je fotošop bio nepostojeći pojam, ili tek nešto u povojima što će pokvariti dobru fotografiju.

Uvijek je govorila kako joj je najdraži fotograf Boris Štajduhar. O snimanjima s Enom Boris kaže: – Ena je bila istinska diva i na fotografijama je uvijek ispadala glamurozno, ma koliko umorna došla na snimanje. Uvijek smo na kraju oboje bili zadovoljni rezultatom. Nebrojeno smo se puta znali i posvađati, ona bi prijetila odlaskom sa seta, ja bih govorio da mi je svejedno, onda bismo se nekako pomirili i nastavili radili. Jednom je bila toliko neraspoložena za fotografiranje da je došla neoprane kose. Tada sam je natjerao da smoči kosu i napravili smo super fotografije s ‘wet lookom’.

Novinske stupce, izvan profesije, punila je u lipnju 1996. godine kada je skrivila prometnu nesreću u kojoj je poginuo motociklist, a u komi završio njezin kolega, tada 23-godišnji Đorđe Kukuljica. Poslije toga razvila je paničan strah od automobila, kao da ja znala što slijedi. A slijedila je nevjerojatno tragična prometna nesreća na Braču. S Lanom u naručju, pokušala je izaći iz automobila kojim je cijela obitelj išla prijateljima na blagdanski ručak, i to je završilo kobno. Za volanom je bi njezin posinak, sin Josipa Radeljaka.

Obitelj Radeljak, njezinu majku i sestru, prijatelje, cijelu zemlju vijest o toj strašnoj nesreći zavila je u crno. A u rujnu 2000, u Vijencu, od Ene se tekstom oprostio Arsen Dedić. Prisjetio se brojnih susreta, zajedničkih projekata i napisao: – Pisao sam glazbu i za njezin lik barunice Castelli i to mi nije bilo lako. Krleža u komadu citira da je ona znala na klaviru svirati Beethovenovu Mondscheinsonatu. Kroz film sam zato stalno provlačio tu sonatu, ali praveći od nje drugu srž, srž stanja barunice Castelli. Sjećam se kao sada tog kraja, tih posljednjih udara klavira, kada je Nadarević kao Leone ubija škarama, a ona bespomoćno pada niz stepenice. Nažalost, bio sam taj koji je glazbeno opisao njezinu smrt. Ena je bila divna osoba i mogu reći još samo da joj se divim i da je volim, donosi Večernji list.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime