Vjerovali ili ne – i ja sam se bojao javnih nastupa. Da, ja, klaun koji sad iz tjedna u tjedan skače po binama, izvodi trikove, uveseljava djecu i odrasle, i izgleda kao da je rođen za reflektore.
Godinama sam radio kao animator i sportski trener za djecu. Bio sam u svom elementu – treninzi, igre, šale – i to pred roditeljima, bakama, djedovima. Grupa od dvadesetak mališana? Mačji kašalj. Uvijek sam ih znao nasmijati i motivirati. Ali kad je došlo vrijeme da izađem iz “sigurne zone” svoga kluba i nastupim negdje vani, sve se počelo mijenjati.
Prvi “pravi” javni nastup bio je pred 400 učenika u jednoj osnovnoj školi. Osjećao sam se kao da sam se prvi put popeo na trampolin bez mreže. Učiteljicama sam iskreno rekao: “Nemam pojma kako ću ovo izvesti.” Bio sam naviknut na rođendane, male grupe i neposrednu atmosferu. A sad – ogromna dvorana i mali milijun pogleda.
Stigao sam ispred škole, srce mi je tuklo kao bubanj u rock bendu. Znojni dlanovi, mučnina… i da, povraćanje na parkingu. Operem zube – kao seljak s boce – i krenem unutra. Učiteljice me dočekale raširenih ruku, a ja već iscrpljen prije nego je program i počeo. Složio sam neku animaciju za maškare i – uspio! Djeca su se smijala, učiteljice bile presretne, čak sam dobio više manče nego što sam tražio za nastup. Taj dan bio je moje vatreno krštenje.
Ali nije to bio kraj nervoze.
Drugi veliki nastup bio je na ogromnoj pozornici s dva zaštitara ispred, ogradom, razmakom od četiri metra između mene i djece. Bio sam potpuno odsječen. Nema kontakta, nema spontanosti. Nisam mogao “dati pet”, nisam mogao osjetiti publiku. Bio sam zbunjen, nezadovoljan, preispitivao sam se. Opet se stvorio strah – ovaj put, strah od bine.
Počeo sam se moliti Bogu da nema bine na idućim nastupima. Ali znaš kako to ide – što više bježiš, to ti se više vraća.
Shvatio sam da se moram pripremiti. Doma sam uvježbavao točke pred ogledalom, pred obitelji, snimao se, analizirao, tražio savjete iskusnijih kolega. Uložio sam u vlastiti razglas, mikrofone, rasvjetu, miksetu. Sve to danas nosim sa sobom u svom “klaun kombiju”.
I dogodila se prekretnica – zavolio sam binu. Shvatio sam da je upravo ona mjesto gdje mogu pokazati sve što znam, sigurno i kontrolirano. Kad imaš dobru opremu, kad znaš što radiš, i kad imaš povjerenje publike – ti si gospodar scene. Djeca ne upadaju među noge, publika te vidi i čuje, ti vodiš igru.
Strah je nestao. Nema više ni one zdrave treme. Sad jedva čekam izaći pred ljude.
I taman kad sam mislio da sam sve pobijedio – prijavim se na talent show.
Opet isti osjećaj. Neprospavana noć, ubrzani otkucaji srca, stotine ljudi u backstageu, reflektori, kamere, žiri, jedna zvijezda na sredini pozornice. Supruga me bodri – kao i uvijek, jer mi je najveća podrška – ali mi kaže:
“Nikola, odustani, dosta mi je više šokova s tobom.”
I to ne zato što ne vjeruje u mene – dapače – nego zato što ne voli stres i nepredvidive situacije u koje se sam gurnem.
A ja – idem. Pa što bude.
Prošao sam dalje. Publika me zavoljela. Točka s velikim balonom bila je hit. Srce mi je bilo dva broja veće, ali i ego je porastao – u zdravom smislu.
I danas, uvijek ciljano biram jedan nastup godišnje koji mi je izvan zone komfora. Prijavim se, molim Boga da me ne izaberu – i naravno, izaberu me. Onda kreću pripreme, vježbanje, uzbuđenje. Živim za taj osjećaj.
U 10. mjesecu čeka me jedan takav veliki izazov – međunarodna pozornica. Već sad razmišljam o njoj svaki dan. I to me ispunjava. Motivira. Veseli.
Ne smatram se stručnjakom za javne nastupe. Ali imam jedan savjet koji mi je kolega dao, i koji mi je promijenio sve:
“Nikola, ti si klaun. Ti se ne možeš osramotit.”
I bio je u pravu.
