Jednu cijenu ima kad platiš gledat standup komediju, a sasvim drugu kad gledaš što trenutni intendant misli o svim svojim zaposlenicima, glumcima, umjetnicima, akademski obrazovanima. I smijeh je drugačiji. Onaj od srca i onaj kiseli. Potezom pera intendant Srećko Šestan ukinuo je za nedjelju onaj plaćeni i osigurao razvoj komedije na neplaćeni način.
Kazališna kavana, koju je HNK iznajmio do 2027. godine tvrtki SVIP d.o.o iz Velike Gorice, popularni ugostiteljski dio Teatra, angažirala je bračkog standup komičara Ivicu Lazanea da u nedilju odigra predstavu "ŠTA TI MISLIŠ SA SVOJIM ŽIVOTOM?"
"Obavještavamo Vas da program koji namjeravate održati u kazališnoj kavani u Hrvatskom nardodnom kazalištu Split nema odobrenje zakupodavca.
Za naglasiti je da se program odvija uz naplatu ulaznica čime se direktno konkurira repertoaru HNK Split. ..."
I sad da je reć, recimo Borisu Dvorniku, Borisu Buzančiću, Vanji Drachu, Zdravki Krstulović, Zoji Odak, Vasji Kovačiću, Josipu Gendi, sve one koji su gazili po splitskoj sceni, pa pitat:
- Doša neki mali, je da ima dva metra, da bi ka nešto brbota u kavani, zabavlja ljude između dva gutljaja prošeka, bili vam to smetalo, bili osjećali da van konkurira?
Ja ne znam nikog ko bi se to usudija pitat. Osim Šestana. Pače on je uvjeren, lipo sve piše u dopisu, da bi mali Ivica pomeja trenutnu dramsku postavu, skupa sa budućim intendantom Vickom Bilandžićem. Prvo je Bračanin krenija na istočnu stranu držat predstavu, a onda, ne lezi vraže, dospija bi on i na glavnu pozornicu. A ljudi još to platili. Iz svog takujina. To znači da neće imat šoldi za platit naš, regularni repertoar. Triba to sasić u korijenu, u slogu, stihu, svakoj rimi i podsmijehu.
Vrijedi li dokazivat čemu uopće služi zgrada Teatra? Služi za događaje od kulture, umjetnosti, svečane protokole i sve te lipe stvari kojih je sve manje i sve manje valjaju. I u vlasništvu je građana Splita. I ima intendanta. On se brine za konkurenciju. Nema smijanja van repertoara!
A možda je i pravu. Ima tih Bračana svakakvih. Evo se sićam godine kad su beogradski Idoli bili hit. To lito su splitski srednjoškolci išli u Supetar okupat se, deboto, cila škola. Na trajektu se pivalo Devojko mala, pesmo moga grada. Što si mi dala. Srce puno sna. O što se setih. Kišu da ti kupim. I oblak mali. Pod kojim stojim jaaaaa...
Trojica su imala akustične gitare i to je bilo milina samo takva. Za čut i zapivat. Jedan od njih imao je najlipšu gitaru, onako požmarenu, rustikalnu. Ko Stradivari. Izgledala je ko da je stara bar 100 godina. A možda i je. A on sam svira je gitaru tek misec dana. Al' kako je inače bio štreber skuca, izvježba je on to prilično dobro. Vidio da su gitaristi popularni kod cura pa kao, idem i ja. Tada su se cure slabo palile na petice. Danas je vrhunski dičji ortoped u Zagrebu.
I tako. Iskrcali se i zalegli ošamućeni od pisme i sunca na supetarsku plažu prema Plivi. U niko doba dopilota neki Bračanin, ćopi mu gitaru, počne drljat po žicama, blesit i uđe skupa s njom u more. Šok i vjeverica, rekao bi Ćićo Senjanović. Naravski, jedva smo se riješili budale. A gitara, kad se osušila, nepovratno se rascvala. Bila je to scena za plakat. A da nije tako bilo, da nije bilo tog manitog Bračanina, možda bi osta gitarista kad ga je već dobro krenilo, a ne doktor za dicu.
