Saborska zastupnica Marija Selak Raspudić (MOST) komentirala je odluku Twittera koji je trajno ugasio profil Donaldu Trumpu. U podužoj objavi objasnila je zašto se ne slaže s tom odlukom.
Njezinu objavu prenosimo u cijelosti:
“Smijem li na Facebooku reći da se ne slažem s Facebookovom cenzurom? (ili “Kako te ‘kadija i tuži i sudi’ u virtualnoj ‘demokraciji'”)
Proteklih dana svjedočili smo nasilnim ispadima u Americi koji su za svaku osudu i koji su ozbiljno narušili povjerenje u demokraciju na globalnoj razini. Dok neki govore o njezinom kraju, drugi će reći da ona nikada u pravom smislu nije ni zaživjela jer je prečesto služila tek kao “izvozni proizvod” koji prikriva mnogo prizemnije, financijske, interese velesila koje su trenirale svoje oružane snage u “trećem” svijetu.
No, unatoč njezinoj nepostojanosti, jedno od njezinih najvećih, stvarnih ili prividnih, postignuća svakako je sloboda govora. A u ovim gustim i teškim vremenima upravo je ona najvažnije, istodobno i najkrhkije, dijete demokracije za čije se očuvanje svi moramo boriti.
U tom smislu, što god mislili o Trumpovu predsjedanju i njegovoj posrednoj vezi s napadima na Američki kongres, o čemu će konačni pravorijek dati za to nadležne institucije, Facebookova i Twitterova cenzura, točnije trajno brisanje njegovog profila povodom nedavnih događaja, nešto je nad čime se svi trebamo duboko zamisliti.
No u stvarnosti se događa suprotno – većina dežurnih komentatora i političara tu je temu zasad preskočila. Boje li se i oni cenzure društvenih mreža koja bi ih mogla koštati njihovog dragocjenog rejtinga?
Premda je nesporno da se napadi nisu smjeli dogoditi, događaji koji su uslijedili nakon njihove tragične kulminacije otvorili su pitanje na kome je da sankcionira počinitelje koji su za njih odgovorni.
Na tom tragu, nakon što je trajno uklonjen Trumpov profil s brojnih društvenih mreža, osnovna dilema jasnije nego ikada postaje: “Jesu li Facebook i Twitter kao najpoznatije među njima samo neutralne platforme ili mediji koji dirigiraju i uređuju političke poruke?”.
Ako su potonje, imaju li njihovi korisnici pravo znati za koju su se političku opciju njihovom uporabom opredijelili? Također, ako su se zaista prihvatili ove druge, nezahvalne uloge, onda očekujemo dosljednost pa da cenzuriraju svakog njihovog korisnika u svakom kutku svijeta koji “potiče na nasije”. Ili u klasičnoj imperijalnoj svijesti nasilje u Americi zaslužuje hitnu intervenciju dok je ono u Etiopiji nevažno?
Drugo je pak pitanje kakva je danas uloga, ali i moć, klasičnih institucija. Hoće li Trump biti tužen zbog poticanja na mržnju? Ako to neće ići normalnim institucionalnim putem unutar postojećeg zakonodavnog okvira koji se stoljećima gradio i nadograđivao, kada su točno funkciju institucija preuzeli Facebookovi i Twitterovi vlasnici kojima je očito (samo)dodijeljena uloga sudaca i čuvara ćudoređa?
Također, ne sjećamo se takve ažurnosti dok su društvene mreže još uvijek skupljale svoje korisnike. Kada je to još služilo procvatu biznisa, virtualni moralni policajci spavali su zimski san.
Ako će pak Trump doista biti procesuiran, pretpostavimo i sudski pravomoćno osuđen, zar mu neće biti određena primjerena kazna nakon čijeg će plaćanja ili odležavanja biti rehabilitiran u društvo?
Za razliku od sudske, presuda društvenih mreža je “doživotna” odnosno – smrt na društvenim mrežama i za grijehe koji inače nisu za smrtnu kaznu tako gdje se ona uopće još primjenjuje.
Ova pitanja imaju osobitu težinu ako uzmemo u obzir da je naše postojanje sada više nego ikada, zbog pandemijskih mjera, svedeno upravo na obitavanje u virtualnom prostoru društvenih mreža.
Pretjerana uporaba društvenih mreža ima negativne posljedice po našu stvarnu socijalizaciju, razumijevanje informacija, ali i fizičko i mentalno zdravlje zbog čega je predmet sve češćih kritika. Osnovni argument kojim se one brane neslućene su mogućnosti povezivanja i prostor slobode koji omogućuju. To je ujedno i razlog njihove popularnosti.
Sada kada ta sloboda polako postaje stvar prošlosti, hoće li to značiti i njihov pad ili ćemo poslušno zakoračiti prema totalitarnom društvu čiji se obrisi počinju nazirati?
Slobode uistinu nema bez odgovornosti, ali ta odgovornost nije Zuckerbergova ili Dorseyjeva već naša vlastita jer ljudi nisu samo ovce kojima se može upravljati, nego i razumna i moralna bića koja su u stanju samostalno odlučivati.
A čak i kada su u krivu, to je njihovo demokratsko pravo. Kada njihove pogrešne odluke imaju i društvene posljedice dužnost je službenih institucija, a ne pitanje ukusa moćnih pojedinaca, da ih primjereno sankcioniraju.
Stoga vlasnici najpopularniji društvenih mreža ovakvim postupanjem ne svjedoče demokraciju u koju se tako vole kleti i u čije ime ograničavaju Trumpovu slobodu govora, nego, upravo suprotno, ide na ruku Trumpovim pristašama koji rastu na krilima cenzure “fake media”.
Stoga, kada dođe do nove eskalacije nasilja, u koga onda treba uprijeti prstom?” napisala je Marija Selak Raspudić.