U općini Zagvozd, svega nekoliko minuta vožnje od centra zabiokovskog mjesta, nalazi se zaseok Pirići. Nekada živ i pun djece, danas ga uglavnom pohode potomci nekadašnjih stanovnika – vraćaju se vikendom, uređuju stare kamene kuće, njeguju sjećanja. No, ono što selu najviše nedostaje nisu cesta, voda ni struja, nego ljudi.
„Tamo ću se pokopat, puno lipo groblje“
Kada iseljenom Zagvožđaninu spomenete mjesto rođenja njegova djeda ili oca, lice se ozari, a puna su mu usta hvale. Razgovor gotovo uvijek završi istom rečenicom:
– Tamo ću se pokopat, puno lipo groblje.
Upravo zbog tih riječi priču o malom zaseoku Pirići, koji se nalazi u općini Zagvozd, neću započeti iz prošlosti nego iz sadašnjosti. Potomci Pirića nisu zaboravili grudu svoga dida. Neki će reći:
– Ima, može.
Da, može – ali i želi. Mnoge kuće su napravljene ili obnovljene, no nisu vratile dušu, život, ljude. To nije problem samo u Zagvozdu nego i u brojnim našim iseljenim ili pred iseljavanjem mjestima. Više se ne može pravdati rečenicama „nema ceste, nema vode, nema struje“. Već godinama obilazim ta mjesta i uvjerila sam se da sve imaju – osim ljudi.
Tragovi prezimena i starih ognjišta
Pirići se nalaze oko dva kilometra od samog centra mjesta, kamo su djeca iz svih okolnih zaseoka, pa tako i iz Pirića, nekad išla u osnovnu školu.
„Staro prezime Pirića je Buljubašić. Pirići su stari ogranak Donjih Buljubašića (a ne sadašnjih Donjih Buljubašića), a naziv potječe od nadimka ‘Pirić’. U popisu katastra iz 1846. godine sinovi Petra Buljubašića upisani su s prezimenom Pirić. Zbog toga se prezime javlja tek u 19. stoljeću. Prvi sačuvani dokument o prezimenu Pirić je iz 1837. godine, u kojem je zabilježeno vjenčanje Marka Pirića (sina Marka Pirića i Ivanice Svaguše) i Ivanice Radić. U Stanju duša župe Zagvozd iz 1806. godine Petar Buljubašić je još upisan pod starim prezimenom. Povijesni dokumenti iz 19. stoljeća ne dokazuju doseljavanje Pirića, što znači da su starinom Zagvožđani, ali s drugim prezimenom“, piše u knjizi Stanovništvo Zagvozda Petra Matkovića.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća u Pirićima su živjele četiri obitelji. Postoje i Pirića Doci, smješteni uz Muciće, u kojima Pirići imaju više zemlje nego sami Mucići. To potvrđuje da su nekada bili imućno pleme. Moj sugovornik ne može sa sigurnošću reći zašto, ali pričalo se da je u davna vremena jedan glavar sebi prisvajao najbolju zemlju.
Pirići su imali zemlju na Dobrinčin, iza Piplica, koja se zvala Peričuša. Prema lokalnoj predaji, često su se ženili u Bosni ili Dalmatinskoj zagori, a svadbene gozbe s nekoliko stotina gostiju bile su znak uspješnog i bogatog plemena. U pričama ih pamte kao tihe i šutljive radnike, uvijek spremne pomoći zajednici, posebno u poslovima oko crkve.
Sjećanja Ivana Alčekova
Najstariji Pirić danas, moj sugovornik Ivan Alčekov, završio je osnovnu školu u Zagvozdu, a 1964. godine došao u Split na daljnje školovanje. Posebno mu je ostao u sjećanju način na koji je njegov otac odgajao djecu.
– Bio sam bolestan i mjesecima nisam išao u školu. Učiteljica je htjela da polažem ispite i prođem razred, ali otac to nije dopustio. Rekao je: „Neka ponavlja, treba sve naučit. Kako će dalje u životu bez znanja? Tako se neće ni naučiti raditi, jer će tražiti novac koji nije zaradio.“
Moramo priznati – danas, kada pogledamo oko sebe, vidimo djecu koja „moraju“ imati peticu da bi roditelji bili zadovoljni. Ne djeca – roditelji! Vrijedi se zapitati je li preskakanje životnih stepenica bez truda i muke doista dobro za njih. Ja navijam za Pirića tatu!
– Kada smo doselili u tadašnje predgrađe Splita, ja sam krenuo u srednju školu. Spavali smo u drvenoj baraci, četiri puta četiri metra. Nakon nekog vremena napravili smo kuću s dvije sobe i imali osjećaj da živimo u dvorcu – prisjeća se Ivan.
Mit ili istina o Zagvožđanima?
Upoznavajući ljude iz zaseoka Pirići, shvatila sam da se potpuno uklapaju u „mit“ o Zagvožđanima. A taj mit za mene je brzo postao fascinantna istina – toliko sposobnih ljudi dolazi iz te, naizgled male, općine. Inteligentni, mudri i bistri, ali sve te osobine ne bi bile dovoljne bez velikog rada.
Instinktivno sam se okrenula nakon onoga što sam vidjela i mogu samo reći: svima onima koji traže petice po svaku cijenu, iskreno želim da im djeca svaki razred ponove barem dvaput. Za njihovo dobro.
