Kad su 4. svibnja rano ujutro zagrijali motore u Sinju, nitko od dvadeset i šest hodočasnika – raspršenih na dvadeset i jedan motocikl – nije slutio koliko će ih ta „brundajuća procesija“ promijeniti iznutra. Dvanaest dana poslije, nakon što su opisali veliku elipsu preko Padove, Lurda, Santiaga de Compostele, Fatime i „kraja svijeta“ na Cabo da Roci, vratili su se kući bogatiji za gotovo sedam tisuća kilometara, za nezaboravnu kolekciju mirisa i prizora, ali prije svega za osjećaj zajedništva koji se na asfaltu rijetko rađa, a još rjeđe zaboravlja.
„Ovo nije bio običan izlet na dva kotača, nego molitva u pokretu – put pokore, mira i osobne refleksije“, kaže idejni začetnik pothvata Zeljan Rakela, dok u Sinju svima dijeli zahvalnice uredno umrljane mirisom benzina i tamjana.
Tekst se nastavlja nakon oglasa
Na papiru, statistika tog hodočašća zvuči gotovo suhoparno: prosječno su vozili po 600 kilometara dnevno, a najduži hendikep – kako ga je u šali nazvao najmlađi sudionik – iznosio je 930 kilometara savladanih za devet sati. Matematičari bi dodali i podatak da su ukupno, zbroje li se kilometri svakog motora, prevalili više od 125 tisuća kilometara: dovoljno da tri puta obiđu planet. No brojke su samo okvir; prava priča skriva se u pulsirajućem žmigavcu svake osobne pobjede.
Na ulazu u Padovu razbio se prvi sloj početne treme. Grad svetog Antuna dočekao ih je otvorenih trgova, a pljusak koji im je smještao probu neplanirane mokre meditacije shvatili su više kao blagoslov, a manje kao nevolju. U Bazilici su ostavili prve zajedničke zavjetne svijeće, uvjereni da ih čeka mnogo zahtjevniji ispit – prelazak preko Pireneja.
U Lourdes su ušli predvečer. Dok se spuštala plava gasulja svibanjskog sumraka, tisuće svijeća rasvijetlile su prostor ispred bazilike poput vatrenog mora. Svaki sudionik je u tišini donio svoje nakane do Špilje ukazanja, a Nebojša Stašić – elektroničar iz Kaštela i novopečeni bajker – ondje je doživio prizor o kojem je kasnije uokolo govorio šaptom:
„Dok sam hodao u procesiji, ugledao sam slijepu ženu, rekao bih u osmom desetljeću, kako bijelim štapom kemija put naprijed, a drugom rukom vodi sina, i on slijepog. Pomislio sam: imaju li oni ijedan metar asfaltirane sigurnosti kao mi? Taj njihov korak bio je veći od svih naših kilometara.“
Kad je priču prenio Raki, ovaj je, kako priznaje, ostao „pogođen u pleksus“:
„Shvatio sam da nemam problema, nego samo neriješenih pitanja. Lourdes mi je postao ogledalo – u njemu sam vidio koliko sam zaboravio biti zahvalan.“
Potom su se, prati li ih još rosni dah Atlantskog oceana, vinuli do Santiaga de Compostele. U Katedrali svetog Jakova dočekala ih je tišina tako gusta da je maska kacige izgledala suvišno. Neki su, u znak poniznosti, preko kože jakne prevukli školjku svjetioničarskog hodočasnika; drugi su u međuvremenu, priznaju, potiho računali koliko konja ispod reservoara vrijedi jedna iskrena molitva. Ondje su se prvi put – i to spontano – svi složili da će Cabo da Rocu, stjenu koju su stari zemljopisci nazivali „krajem svijeta“, dočekati zajedno, u koloni dugoj pedesetak metara, s ugašenim motorima. Kad su podno svjetionika ugasili posljednji cilindar, more je zaurlalo kao grandiozno amen.
Posljednje dionice, povratak kroz Kataloniju i Provansu, donijele su slatki umor. Premda se prosjek vožnje do kraja smanjio, nikome – tvrde uglas – više nije bilo važno kolika je brzina ni je li sjedište pretvrdo. Grupni ritam nadjačao je vlastitu anatomiju. Rakela se rado prisjetio rečenice koju je čuo od nepalskog učitelja 2007. godine:
„Otrov u malim količinama može biti lijek, a lijek u velikim količinama može postati otrov.“
Vožnju na motociklu usporedio je s finom umjetnošću doziranja: „Dovoljno gasa da osjetiš život, dovoljno kočnice da ga sačuvaš.“
Kada su konačno prošli kroz sinjsku Četvrtu gardijsku, nije ih dočekala fanfara ni gradski protokol. U tihoj večeri raspakirali su kofere, zagrlili svoje najbliže i priznali jedni drugima da su se vratili drukčiji. „Bolji vozači, ali još bolji ljudi“, kratko zaključuju.
Zeljan zahvaljuje svojoj „desnoj ruci“ Anti-Antoniju Jukiću, logističaru bez čijega bi telefonskog imenika, tvrdi, pola hotela pogrešno upisalo broj sudionika:
„Hvala mu što je svakom kilometru dao točku na i. Nadam se da su svi uživali u još jednoj mojoj ‘avanturi s potpisom’, iako je ova bila mnogo više od pukog itinerara – bila je to molitva na kotačima.“
Dok zakopčava kožnu jaknu i gasi posljednji reflektor u garaži, Rakela najavljuje novo odredište. Smjer još ne otkriva, no u glasu mu se čuje da će, gdje god asfalt odvede, balans između srca i gasa ostati glavna lekcija ovoga hodočašća. I dok većina sudionika sutrašnje jutro planira provesti razmontiravajući kukove s motocikala, idejni vođa već šapće novu devizu:
„U svijetu u kojem možemo sve, preživjet će onaj koji zna stati, odmjeriti i pronaći ravnotežu. A pravilan balans, to vam je – samo korak do savršenstva.“
S takvom misli, prvi Motočašće 2025. zatvara se kao putopisna kapelica: zaglađena benzinom, ali ispisana tintom zahvalnosti.
