Prije sedam godina napustio nas je Stanko Poklepović. Kaže naš narod – dobri ljudi umiru na blagdane, a naš je Špaco, kako su ga zvali, stvarno bio dobar čovjek. I nije on bio samo običan, i to trofejni trener, osvajač prvog prvenstva Hrvatske s Hajdukom 1992. Špaco je bio Split, Špaco je bio Dalmacija, Špaco je bio Hajduk.
Pamtimo onu njegovu: „Hajduk je neuništiv.“
A svašta je bilo u toj gotovo polustoljetnoj ljubavi i pripadnosti klubu. Nisu u Poljudu bili uvijek ni baš najkorektniji prema svome treneru Špaci – pjesničkog izražaja, vrlo stručnom i nadasve rječitom. Bilo je tu i nezasluženih smjena i otkaza. Smijenjen je najprije 1986., kada je u četvrtfinalu Kupa UEFA imao aktivan rezultat 1:0 pred odlazak na uzvrat belgijskom Waregemu.
„Ja sam znao da oko šezdesete minute, kod Waregema, ulazi Brazilac Mutombo i redovito zabija. Ja bih to blokirao, stavio bih u obranu beton“, govorio je godinama kasnije.
Tako mu, eto, nisu dali nastaviti europski niz s jednim stvarno europskim Hajdukom, predvođenim Sliškovićem, Gudeljom, Vujovićima… Eliminirao je te godine i Metz, i Torino, i Dnjepar. Hajduk je na kraju, nakon smjene Poklepovića, eliminiran od nekog bezveznog Waregema. A moglo se do kraja te godine – stvarno se moglo…
A uvijek je htio pomoći svome Hajduku pa je i kao trener „Budućnosti“ nagovarao jednog Dejan Savičevića da pojača „bijele“. Za taj je transfer tog proljeća 1988. malo nedostajalo, pa je i moj pokojni ćaća, kao pouzdanik tadašnjeg predsjednika Hajduka Kolje Marasovića, potegao do Crne Gore na pregovore s Dejom, tim genijalcem nogometa.
Spašavao je svoj Hajduk i 1991., kada mu nije išlo u zadnjem prvenstvu bivše lige. Tako se našao na klupi kada je Hajduk posljednji put istrčao na beogradsku Marakanu, na megdan ljutom rivalu Crvena zvezda. Taj posljednji susret ova dva kluba bio je sve samo ne nogometna utakmica. Susret je bio pun nemilih scena i fizičkih okršaja. Čak je Dragiša Binić nokautirao Stanka Poklepovića, što imamo i na YouTubeu, pa je Siniša Mihajlović vikao: „Nisi trebao njega, on je dobar kao lebac!“
Osvajao je kasnije s Hajdukom i Hrvatski nogometni kup 2010. Pred jedno finale Kupa s Dinamoom isto je nepravedno smijenjen 1993. S bijelima ima i prvi hrvatski Superkup 1992.
I mogli bismo sad o Špacinim batudama, i o pirji, i o vertikalnoj impostaciji igre i još o koječemu iz bogatog repertoara ovog nogometnog znanstvenika.
I tako se Split i Hrvatska sjećaju ovog velikog i nadasve dobrog čovjeka, nekada i hrvatskog izbornika, koji je, kako je sam znao kazati, imao „viziju igre“ te njegovao ljepotu nogometa.
Pamtimo Vas, šjor Špaco, i oprostite za onu smjenu pred Waregem – puno oprostite…
