Iz redova splitskog SDP-a uputili su priopćenje za javnost o četrdeset dana bdijenja za nerođene koje potpisuju Suzana Kačić-Bartulović, predsjednica Savjeta za obrazovanje i članica Predsjedništva SDP-a Split i Slavica Bartulović Barač, predsjednica Savjet za rad s civilnim udrugama SDP-a Split, koje prenosimo u cijelosti i autentično.
Četrdeset dana bdijenja za nerođene stvara atmosferu netrpeljivosti koja dovodi do toga da se ženama otežava pa i onemogućava korištenje zakonskog prava na pobačaj koje u Hrvatskoj imaju već 66 godina, od 1952. godine kada je legaliziran.
Umjesto poticanja preventivnih i obrazovnih mjera s ciljem da pobačaja zaista bude što manje, imamo sve rašireniju pojavu stigmatizacije žena koje se odlučuju na pobačaj, u režiji „licevjernika“.
Zgrožene smo licemjernim nasrtajima na reproduktivna prava žena i pravo na izbor. U više javnih bolnica u Hrvatskoj pobačaj nije dostupan zbog tzv. priziva savjesti koji se službeno tolerira, a neslužbeno potiče. Kroz „priziv savjesti“ ginekologa, pravo na pobačaj postalo je i klasno pitanje jer pravo na njega dobivaju one žene koje si to financijski mogu priuštiti, obavljajući ga u privatnim klinikama, dok će one slabijeg imovinskog stanja zasigurno obavljati pobačaj „na crno“ , ugrožavajući svoje zdravlje i život.
Pitamo se vrijedi li priziv savjesti po pitanju pobačaja kod nekih ginekologa samo za vrijeme radnog vremena u državnim bolnicama ili i kad rade u privatnoj praksi.
Galopirajuća konzervativna desničarska politika želi ograničiti već postojeća prava, što je nedopustivo! Glavni teret reproduktivnih zadaća pada u pravilu na žene pa odluke o reproduktivnom zdravlju mora donositi – žena.
Društvo to mora poštovati! Ne dovodimo u pitanje pravo na molitvu već to što se molitve organiziraju na javnom mjestu ciljano ispred bolnica čime se stvara psihološki pritisak na žene koje ionako prolaze kroz teško razdoblje, te ih nitko nema pravo dodatno traumatizirati. Ukidanjem prava na pobačaj neće se prekinuti s pobačajima, već će brojne žene, što je iskustvo u brojnim zemljama poput Irske pokazalo, biti prisiljene vršiti ga ilegalnim putem ili u inozemstvu riskirajući gubitak vlastitog zdravlja i života.
Puno učinkovitije mjere od bdijenja pred bolnicama bile bi: bolje obrazovanje uključujući i kvalitetnu nastavu građanskog odgoja, veće zapošljavanje žena, stvaranje materijalnih i drugih uvjeta za ekonomsko osamostaljivanje žena, zaštita materinstva, društvena briga o djeci, podruštvljenje poslova domaćinstva, razvijanje raznih ustanova za pomoć u njegovanju i odgajanju djece i osiguravanje dovoljnog kapaciteta u vrtićima i školama za cjelodnevni boravak djece.
Dok se jedni odlučuju za bdijenje pred bolnicama, tvrdeći da tako nekome pomažu, sve se više ljudi odlučuje na „bdijenje“ na prepunim autobusnim stanicama i zračnim lukama kako bi se odselili iz Hrvatske, koju konzervativni desničari uporno žele vratiti u Srednji vijek.
