- Govorila bih zapravo da je žalovanje i tugovanje jedno te isto. Žalovanje je zapravo jedan proces za svaku osobu jedinstven, drugačiji, vrlo specifičan, naravno univerzalan. Tugovanje je vezano općenito, ne samo za smrt osobe, nego i za sve ono što nam nedostaje u životu. Mi zapravo žalujemo od samog početaka našeg života, od kada smo svjesni da smo izgubili nešto, pojasnila je dr. sc. Aleksandra Mindoljević Drakulić, Klinički psiholog i psihoterapeut, piše HRT.
Iako ne volimo tugovati, niti o tome govoriti, u pitanju je posve prirodan proces, čije faze, tvrde psiholozi, ne treba preskakati.
- Postoji nekoliko faza tugovanja. Ukratko, faza šoka, nepriznavanja tugovanja, koja može trajati mjesec dana, dva mjeseca, možda do nekoliko mjeseci. Zatim ide faza situacije gdje se čovjek pita zašto si me ostavio. Tada čovjek pokušava vidjeti razloge zašto je osoba otišla iz njegovog života. Zatim faza asimilacije, prihvaćanja, koja se na neki način isprepliće s fazom bespomoćnosti, tuge, depresije, što može trajati jako dug period, možda čak i godinu dana. I na kraju dolazi do prihvaćanja smrti, i to relativnog prihvaćanja smrti. Gdje osoba postaje zahvalna za život s tom osobom, koje više nema, govori Mindoljević Drakulić.
Smatra se kako je potrebno minimalno godinu dana da čovjek prođe kroz sve faze tugovanja, no u nekim slučajevima proces traje puno duže. Tada govorimo o produženom žalovanju, koje može trajati i godinama.
- Vrlo je važna uloga psihoterapeuta u cijelom tom procesu. Posebice ako osoba ima osjećaj da ne može sama sebi pomoći.
Dovoljno je imati jednog dobrog prijatelja, nekog dobrohotnog, tko će te saslušati u nekakvim kriznim trenutcima. Ako toga nema, onda važno je potražiti pomoć psihoterapeuta, koji će pokušati na nekakav empatičan, topao način razgovarati, istaknula je Mindoljević Drakulić.
Iako je u pitanju posve prirodan i zdrav psihološki proces, sve smo ga više skloni izbjegavati, negirati i ignorirati. I to na vlastitu štetu.
- Meni se nekako čini da u današnjem svijetu, koji je prepun narcizam i narcističkih poremećaja osobnosti na raznim nivoima, da ljudi maskiraju taj osjećaj tuge na razne načine. Što je zapravo greška, to je loše. Iako nas nitko nije učio kako treba tugovati, to treba naprosto proći, a ne ih pokušati umanjiti, zanemariti, pokušati potisnuti jer se to na kraju sve vrati čovjeku, zaključila je Mindoljević Drakulić.
Tuga nije emocija koje se treba sramiti i ususret blagdana Svih svetih, budite blagi i osjećajni prema sebi samima.
