U malom kućnom atelieru u Pučišćima na otoku Braču već dva desetljeća nastaju vrhunska umijeća minijatura u bračkom kamenu. Samouki klesar Josip Radić, umirovljeni časnik Hrvatske vojske, iza sebe ima više desetaka replika crkava, katedrala, crkvica, zvonika, svjetionika, kamenih kuća te izložbi tih djela diljem Hrvatske, a posljednje djelo koje je pri samom kraju, kao kruna dvadesetogodišnjeg rada, je replika vatikanske bazilike sv. Petra rađena po originalnim nacrtima u omjeru 1:200. Ostaje još izraditi kupolu, križeve i gotova će biti do Uskrsa. S ovim nadahnjujućim umjetnikom novinari Hrvatske katoličke mreže razgovarali su o ljubavi prema kamenu, tisućama uloženih sati, težini ovog pothvata i zanimljivom životnom putu, bijegu od kamena te povratku korijenima.

Pri kraju je kruna Vašeg rada, izrada vatikanske bazilike u minijaturi od bračkog kamena, koliko je vremena, rada, truda i srca uloženo u ovih pet godina?

– Da budem iskren, puno, i vremena i rada i truda od samog početka i razmišljanja o jednom takvom projektu. Sve je počelo još prije desetak godina kad je nećakinja nadbiskupa Nikole Eterovića došla iz Rima s fotografijom modela bazilike sv. Petra u gipsu. Tada sam već deset godina radio minijature, ali ništa tako zahtjevno. Kad sam vidio te fotografije odmah je nešto zaigralo u meni i osjetio sam da se to može puno bolje napraviti od kamena nego od gipsa. Bio je to veliki izazov, pazite, ja sam nisam bio siguran da li u to krenuti. Kad sam počeo pričati o tome supruga me je ohrabrila da probam, no tako nešto ne može se raditi preko razglednica, slika ili knjiga, trebalo je imati nešto opipljivo. Kako sam uvijek bio povezan s nadbiskupom Eterovićem, u godini vjere kad je bilo veliko hodočašće otišao sam u Rim te sam imao veliku čast da me on ugosti i pokaže mi neke stvari koje ne može baš svatko vidjeti u Vatikanskim muzejima i u samom Vatikanu. Osigurao je moj susret s ljudima iz Vatikanskog arhiva koji su mi pokazali tu minijaturu od gipsa. Ona se nalazi zatvorena za javnost u Michelangelovu atelieru jer se počela raspadati. Nadbiskup ih je zamolio da mi pomognu oko skica bazilike, što mi je ravnatelj Vatikanskog arhiva i muzeja osigurao. Vratio sam se zatim u Hrvatsku i godinu dana nakon toga kad se sve sleglo u glavi počeo sam raditi. Bilo je to prije pet godina 9. veljače na uočnicu Stepinčeva, u mojoj kući kamen temeljac je postavio ondašnji župnik don Tonči Kusanović, okupila se i biblijska skupina kojoj smo pripadali moja supruga i ja, 2 svećenika i načelnik općine. Nadam se da će ove godine bazilika biti gotova, a i da će Stepinac biti proglašen svetim.

Kao i kod izgradnje kuće najbitnije je imati dobre temelje. Od temelja ste krenuli, to je, čini se, najteži dio posla?

– Ako promašite temelje, onda ni ono dalje ne može biti kako treba. To je bilo jako teško, ali kad sam vidio da je početak bio uspješan s najvećim sam zadovoljstvom išao dalje, i mogu vam reći, jedva čekam kraj.

Radili ste je prema originalnim nacrtima, začuđuje da je prema nacrtima građena iznutra i izvana?

Naravno, to je model rađen u mjerilu 1:200, stavit ćemo je na vagu kad bude posve gotova, ali recimo da teži oko 200-250 kilograma. To mora biti rađeno onako kako je u stvarnosti, moraju biti potpore, stupovi, sve mora biti kako treba. Bazilika je rađena iz tisuća i tisuća komadića bračkog kamena, ima stupića veličine šibice, pa i kemijske olovke, ali to su u stvarnosti veliki stupovi – 1 centimetar u originalu su 2 metra. Cijela bazilika je jedna velika matematika, geometrija, i brojni umjetnici koji su je radili, i Michelangelo i Bernini, svi su oni izgleda bili jako dobri matematičari.

Jeste li primijetili da netko drugi radi slične stvari od kamena?

Jednom sam imao izložbu s jednim brodomaketarom koji ima na svjetskim prvenstvima zlatna, srebrna odličja. Tada su me posjetitelji pitali gdje su moje medalje. Rekao sam im: nisam se imao s kim natjecati do sada.

Kako je počela Vaša priča s kamenom?

Da vam iskreno kažem, nisam nikad niti sanjao da ću se baviti kamenom, jer kao đak u osnovnoj školi kad sam vidio koliko mi se otac muči kao klesar i kakav je to zanat i koji je to veliki trud ja sam samo želio pobjeći od kamena. To sam i napravio, otišao sam i završio srednju mornaričku vojnu školu i mornaričku vojnu akademiju, odmah sam se uključio u domovinski rat i bio najmlađi zapovjednik ratnoga broda `91. godine. Moj život je išao u sasvim drugom pravcu, ali sam šest godina poslije doživio tešku bolest. Umjesto da sam pošao na tečaj u SAD, jer sam već bio potpisao ugovor s tadašnjim ministrom obrane Gojkom Šuškom, završio sam u bolnici i onda se sve okrenulo. Došao sam na nekih 50 kilograma, skroz sam propao i bio teško bolestan, pa su me umirovili. Tada sam imao 33 godine, a znate kako je mladom čovjeku kad nema nikakve zanimacije. Kad sam vidio kako jedan moj rođak radi neke kućice, zamolio sam ga da mi da malo materijala da se probam s tim igrati i ta igra je evo dovela do bazilike sv. Petra.

Znači, ipak ste se vratili kamenu od kojeg ste bježali?

Brojnim gostima koji dođu vidjeti moje zvonike uvijek kažem da sam ja dio kamena i da je kamen dio mene i to je istina. Ima ona pjesma Geni geni kameni, to je velika istina! Moj najmlađi sin od 3 godine već zna kad uzme čekić kako će udariti kamen… to je u krvi.

U čemu je posebnost bračkog kamena, je li teško raditi s njime, ima li nekih klesarskih tajni koje ste naučili u svih ovih 20 godina, kako se sljube čovjek i kamen?

– Ono što ja radim, to ne može onaj tko ne voli kamen. Mene su kamenu vratili bolest i dragi Bog, jer, kaže se, ništa u životu nije slučajno, tako ni to. Nema neke velike znanosti oko kamena, ali treba imati osjećaj i ljubavi prema tom materijalu. Inače, brački kamen je specifičniji od svih vrsta kamena koje postoje, a poznajem ih puno, i ovdje u Dalmaciji i u Africi, imao sam u ruci svakakvih materijala, ali jedini materijal od kojega se može raditi ovako nešto je brački tj. pučiški kamen sivac. On nije posve bijeli, već nešto između bijelog i sivog, to je najkompaktniji kamen koji postoji, njega možete mijesiti, raditi kao sa sirom, za razliku od čisto bijelog kamena od kojega je rađen i jedan dio Bijele kuće u Washingtonu koji je malo zrnast i onda kad radite figurice ili neke osjetljivije stvari kao što su rozete na crkvama i sl. kamen se mrvi. Još je jedna stvar bitna; kad se kamen obrađuje stvara se toplina uslijed koje kamen puca, tako da ga treba hladiti vodom. Sve sam to naučio sam, nisam išao u školu. Stranci koji dođu na Brač čude se i pitaju kako može čovjek koji nije završio klesarsku školu tako nešto izraditi. No, ja nikad nisam ništa počeo raditi da nisam bio siguran da to mogu napraviti. Baziliku čim sam vidio rekao sam: ovo ti možeš napraviti. Kad sam počeo raditi, nadbiskup Eterović tih prvih godinu dana kad god bi došao u Hrvatsku pitao bi me jesam li počeo, kako napreduju radovi, i otkad je radim on nikad nije došao na Brač da nije obišao moj rad.

Djelo umjetnik doživljava kao svoje najmilije, zasigurno će biti teško odvojiti se od nje kad bude gotova, gdje će bazilika završiti?

Planirao sam, ako Bog da, kad je završim da je najprije pokažemo našim ljudima u Hrvatskoj, jer većina ovih gradova gdje sam imao izložbu, a jedan od njih je i Zagreb, izrazili su želju da ponovno napravimo izložbu i da ljudi vide baziliku. Imao sam pozive i iz nekih europskih gradova, pa računam, kad se to realizira nakon 2-4 godine, organizirali bismo veliko hodočašće naše biskupije te bih je darovao Vatikanskim muzejima jer mislim da tamo jedino i pripada.

A ono što Vi dobivate su tisuće i tisuće sati rada ispunjene nadahnućem. Što Vama osobno znači taj rad?

– Za mene i za moji obitelj to znači jako puno, ali to je još i više, za moj Brač, za naša Pučišća i za cijelu našu hrvatsku domovinu. U Vatikanu su me uvjeravali da je to nemoguće, treba provjeriti jesam li zdrave pameti, jer da je to bilo moguće onda bi to netko već napravio. Jedan vojni inženjer prije 300 godina u Vatikanu je ponudio izgradnju dvaju zvonika na pročelju vatikanske bazilike ondašnjem papi. Međutim, tada se nije krenulo u izgradnju jer je to mekan teren i bojali su se urušavanja. Zanimljivo je da je taj čovjek iz mog mjesta, Nikola Puljizić. Nadbiskup Eterović mi je rekao: “Ti se javljaš 300 godina nakon njega iz tog istog mjesta i gradiš baziliku sv. Petra u minijaturi od kamena.”

Galeriju fotografija s izložbe minijatura crkava i zvonika Josipa Radića održane u Zagrebu prije nekoliko godina pogledajte OVDJE.

 



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime