U subotu je u splitskom HNK-u premijerno prikazana „Žaba“ Dubravka Mihanovića, višestruko nagrađivan tekst čija je glavna odlika da ga vrijeme, iako u svojoj premisi prvenstveno nosi ratnu traumu, nimalo ne „gazi“, a i ne otupljuje njegovu dubinu u sjajnom profiliranju likova.
Režiju potpisuje Aida Bukvić, scenografiju Vesna Režić (uz asistenticu Nikolinu Ružić), kostimografiju Maja Peruzović, oblikovanje svjetla Branimir Bokan, a oblikovanje tona Željko Mravak.
Radnja „Žabe“ odvija se na Badnjak u frizerskom i brijačkom salonu vlasnika Zeke (Trpimir Jurkić). Na početku se s njim u neobveznu, na trenutke duhovitu razgovoru nađu brat Toni (Elvis Bošnjak) i prijatelj Grga, taksist (Goran Marković) koji nakratko biva prekinut šarmantno-nespretnim upadom mladog komparatista koji prodaje knjige (Donat Zeko).
Međutim, nakon uvoda koji je pomalo statičan i vrlo svakodnevan i običan sloj po sloj pred nama se rastvaraju unutarnje drame likova. Toni je pod pritiskom poroka ostao bez posla, Grga se upetljao u dugačku i ozbiljnu aferu, a Zeko je, pritisnut njihovim problemima i još više pasivnošću u nerješavanju puknuo i iz njega je, u nevjerojatnoj glumi Trpimira Jurkića, grunula bujica emocija.
Jedna poveća kugla („dinja“) na boru otvorila je ratne rane Zeke čija je životna priča takva da ledi krv u žilama. Bljeskovi oružja, zvukovi pucnjave, nestali prijatelji, dekonstrukcija obitelji, posvemašnji defetizam – sve se to sručilo na čovjeka koji je za Badnjak samo htio nazdraviti s bratom i prijateljem i počastiti ih brijanjem. Međutim, u tom rijetko viđeno potresnom monologu i druga će se strana s pravom osjetiti prozvanom, pogođenom i napadnutom.
Zeko kao iz ničega vadi „sudbonosni“ tekst, isječak Murakamijeve priče „Super-žaba spašava Tokio“, shvaćajući je kao jedan od rijetkih jasnih simbola borbe čudnih i malenih, dočim njegova okolina u takvoj interpretaciji vidi samo još jedan argument da mu je prijeko potrebna pomoć. Grga će ga, skupivši hrabrosti da se suprotstavi seciranju njihovih života i usmjeri ga da se posveti sebi, pitati kako bi okolina reagirala da čuje da se referira na Japanca sa super-žabom te planira li okolo hodati s britvom u ruci i plašiti druge.
Završni dio predstave otvara prevažno pitanje nošenja s teškim životnim situacijama, a možda i mentalnim zdravljem – što kada ostanemo sami? Zeko ostaje sam, a publika bez daha naslućuje da je taj čovjek i iskonski sam, da je njegovo srce rascijepljeno dvjema tragedijama, ratnom i obiteljskom, te da za njega život nije ništa drugo nego puko životarenje. U takvoj će situaciji jedan slučajan povratak u brijačnicu, jedan zbunjeni, dobroćudni komparatist učiniti razliku između „biti ili ne biti“, a jedan pogled kroz prozor brijačnice pokazati koliko su usamljenost i ostavljenost relativni pojmovi koji moraju biti sagledavani iz dviju pozicija.
Neka gledatelje ne zavara jednostavna estetika predstave – skromna brijačnica sa sitnim, ali važnim detaljima socijalna i sociološka oslikavanja (nogometna fotografija iz prošlosti, skromni bor i prastare kuglice, maleni karolifer), brijački pribor i četiri svakodnevna lika u svakodnevnoj odjeći. Priče četiriju protagonista uvijek će biti aktualne, u njihovim starim, nezaliječenim traumama, današnjim nesnalaženjima, vremenu koje gazi maloga čovjeka.
Ovo je predstava koja nema militantnu namjeru biti društveno angažirana, ona ne propituje hoće li gledatelj doživjeti katarzu, ali njezina psihologizacija likova naprosto oduševljava. Glumačka četvorka, predvođena nevjerojatnim Trpimirom Jurkićem, ionako snažan tekst prenosi tako da ćete na trenutke od šoka i muke prestati disati, ali do kraja ćete navijati – za borbu, za neodustajanje, za nove prilike. Čak i ako vaš optimizam izgleda jednako nevjerojatno kao Murakamijeva žaba koja spašava Tokio.
