Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku i Gradsko dramsko kazalište „Gavella“ u sklopu 35. Marulićevih dana na velikoj su pozornici splitskog HNK-a izveli kultni naslov „Sokol ga nije volio“. Dramska kronika Fabijana Šovagovića prati potresne sudbine slavonskog sela tijekom pošasti Drugog svjetskog rata. Golem autorski tim čine redatelj Filip Šovagović, dramaturginja Anja Šovagović Despot, scenograf i autor videoinstalacija Ivan Marušić Klif, glazbenici Šimun Matašić i Fadil Abdulov Fafa, koreografkinja Anja Đurinović, kostimografkinja Barbara Bourek, dizajner rasvjete Luka Matić, dizajner tona Kris Kanazir, asistent redatelja Mirko Ilimbašić i asistent kostimografkinje Bruno Osmanagić. Glumački ansambl čine Ivan Ćaćić, Sandra Lončarić, Dominik Karaula, Mateja Tustanovski, Selma Sauerborn, Ana Šantar, Anja Đurinović, Anja Šovagović Despot, Domagoj Janković, Aljoša Čepl, Matko Duvnjak Jović, Vladimir Tintor, Mirko Ilimbašić, Miroslav Čabraja, Armin Ćatić, Duško Modrinić, Petra Bernarda Blašković, Fadil Abdulov Fafa, Mario Rade, Filip Šovagović, Dorian Vicić, Grgur Grgić i Domagoj Pintarić.
„Sokol ga nije volio“ u pravom je smislu riječi realistična slika patnje, stradanja i raspada međuljudskih odnosa pod teškim bremenom rata. Redatelj Filip Šovagović i dramaturginja Anja Šovagović Despot s velikim su poštovanjem prema kultnom tekstu i dokumentarno-kroničkoj pozadini gradili jasno strukturiran siže u kojem članovi obitelji, prijatelji i susjedi, suočeni s ratnim stanjem uma, balansiraju između pokušaja privatnog i kolektivnog spašavanja i gledanja nekadašnjih drugova kroz nišan. Jednostavna scenografija koja se bazira na tipskim predmetima bez veće praktične upotrebe, pomalo plastično noćno nebo, zlokoban lavež pasa i rzanje konja, uvjerljivi kostimi i fantastična autentična živa glazba (Modrinić, Blašković, Abdulov Fafa) kroje atmosferu iščekivanja, rastrzane živčanosti i slutnje zle kobi.
Pitanje ratnog „plijena“, žrtve i kompromisa lomi se preko mladog Benoša (Dominik Karaula) kojega otac Šima (Ivan Ćaćić), ne želeći ga pustiti ni u ustašku ni u partizansku vojsku, skriva na tavanu. Istovremeno selom odjekuju puške, ustaške prijetnje (u kojima je posebno uvjerljiv bio Domagoj Janković) i pijano propitivanje ratnih potreba (u nadahnutoj interpretaciji Miroslava Čabraje koja ciljano graniči s karikaturom). Najjači su trenuci predstave vezani za dva krucijalna pitanja neuspješno prigušena patrijarhata – očinske obiteljske i društvene odgovornosti i majčinske ljubavi i prava na tugovanje. Ivan Ćaćić nadahnuto oslikava oca Šimu, izuzetno kompleksan lik sazdan od brige za bližnje, bremena odgovornosti, muške odlučnosti i nepokolebljivosti te zatomljivanja tuge nauštrb bijesa. Njegov je Šima pater familias zbog čije bi impresioniranosti ratom mogle puknuti sve spone koje na okupu drže brižnu majku (Sandra Lončarić), baku (Anja Šovagović Despot), sina Benoša (Dominik Karaula) i kći Rezu (Mateja Tustanovski) te nećake Filoša (Selma Sauerborn), Jozu (Anja Đurinović) i Tonku (Ana Šantar).
Iako otpočetka postoji svijest da Benoš ne može provesti čitav rat na tavanu a da ga ne primijete ovi ili oni, život se ipak odvija kao da nad obitelji nije stalno ovijena koprena strahote. Reza i Tonka zaljubljuju se u partizane Mocu (Aljoša Čepl) i Jocu (Matko Duvnjak Jović), djeca strahuju od stalnih upada uniformiranih nasilnika, tipični „okreće se kako vjetar puše“ politički likovi kao što su Bono (kojega je s mnogo takta, slojevitosti i gradacije šarma i odvratnosti utjelovljuje Vladimir Tintor) i Tucić (u interpretaciji Armina Ćatića – u kojoj ga volimo mrziti) pokušavaju izvući korist iz tuđih gubitaka. Paralelno se organiziraju karmine i vjenčanja, ukopi i rađanja. U svemu tome blistavo sjaji Sandra Lončarić kao supruga i majka Staža, kameleonka koja razumije kad treba ublažiti stav i prigušiti glas, a kad živinski kriknuti kao ranjena lavica, kad okupiti obitelj, a kad se emocionalno rastočiti zbog nenadoknadiva gubitka. Njezina je sposobnost inteligentna razumijevanja uloge u korespondenciji s izuzetnim osjećajem za višestoljetnu ulogu majke-hrasta, centralne osobe obiteljskog stola, zagrljaja utjehe i blagoslova od kolijevke do groba.
Među mlađom plejadom glumaca posebno se istaknula Selma Sauerborn u ulozi nasilno uvojačenog golobradog mladića Filoša. Njezin potresni i emotivni monolog o svojevrsnom bosonogom križnom putu i ulozi slučajnosti u ratnom preživljavanju oduševio je na razini osjećaja, stava i govora. A kroz sve nas etape osjećajnih raspada i pobjeda (primjerice lijepih prizora pripreme svadbe Reze i Tonke) provodi centralni lik, Šima. Ivan Ćaćić svojim je doživljajem antologijskog lika dokazao da je čovjek za velike uloge, spretan, mudar, vjerodostojan i osebujan, onakav da kod publike izaziva i simpatiju i povremen strah, kao što je izazvao kod ljubimca cijele obitelji, konja Sokola čije je kopito zapečatilo zlu kob cijele generacije (ne)sretnika koji nisu mogli protiv rata, a ni poslijeratnih nepravdi i trauma.
„Sokol ga nije volio“ splitska je publika dočekala s posebnom radošću i poštovanjem. Nad predstavom nije toliko lebdio duh hvaljena filma, koliko odgovornost važnosti teksta. Kreativni tim predstave poštovao je uzuse onoga vremena te pokušao realno oslikati i ljepote i strahote vremena u kojemu je teško i preživjeti i živjeti. Izvrsna podjela uloga, osobito protagonista, doprinijela je dojmu odsječka stvarnosti koja je duboko utkana u našu nacionalnu povijest. A princip „manje je više“ bio je očit odraz razumijevanja važnosti dubine aspekta ljudskosti, koji je žila kucavica ove pamtljive drame.
