Ciklus Svjetske i popularne glazbe u Hrvatskom je domu dobio svoj blistavi pečat u nastupu Kemala Gekića i Ramba Amadeusa, koji su kroz nevjerojatnu moć umjetničke interpretacije ponudili sasvim novo čitanje i slušanje „Smrti Smail-age Čengića“. Kemal Gekić još se jednom splitskoj publici prezentirao kao sjajan kompozitor i pijanist, a Rambo Amadeus svojim je interpretativnim čitanjem najpoznatijeg epa preporodnog vremena zaokružio umjetničku cjelinu koja bi mogla sve one naše suhoparno iščitane verzije potisnuti u zaborav.
Kemal Gekić, pijanist svjetskog glasa, otkrio je da iza ove jedinstvene izvedbe koja bi se u svom prvom dijelu mogla okarakterizirati kao melodrama stoji oduševljenje Ivanom Mažuranićem kao prvim hrvatskim banom pučaninom, jezikoslovcem, eruditom i inovatorom, ali i književnom moći spjeva koji je ušao u antologije svjetskog romantizma. Početak skladbe prekrasna je kombinacija sekvenca koje kao da evociraju zvuk topota turskih konja, u napetu iščekivanju silnika koji će svojim riječima razbiti svaku iluziju o „mirnim pregovorima“. Prigušena dinamika tek je mimikrija drame koja slijedi i najavljuje se potresnim disonantnim akordima koji nam u misli prizivaju onu potresnu Camusjevu rečenicu o „Strancu“ koji je „pokucao na vrata svoje nesreće“. Kad je Rambo Amadeus svojim čvrstim glasom i sjajnom dikcijom počeo s narativnim dijelom, glazba je postala gotovo filmska pratnja koja nevjerojatno korespondira sa zapisanim. Gekić majstorski bira intervale koji ovisno o svojoj milozvučnosti ili heterogenosti opjevavaju emocionalna stanja u pozadini radnje, ovisno o tome je li u tekstu opis ugnjetavanih Crnogoraca ili silnika i nasilnika Smail-age.
Doživljaj tužne smrti starca Duraka na objema je stranama osobito emotivan, a nakon njega slijedi očaravajuća melodija samostalna tihog, ali odlučnog hoda na obračun koja opisuje „Noćnika“, osvetnika Novicu koji se šulja pod okriljem noći. Gekić virtuozno izmjenjuje melodijske sekvence i skokovite promjene tempa, ali dinamiku ostavlja konzistentno umjerenom, stalno imajući na umu zlokobnu, nokturalnu atmosferu u kojoj se kuje sukob između age i kršćana, tiranina i naroda, utjerivača dugova i sirotinje, zla i dobra. Opis čete, koji Rambo Amadeus interpretira s mnogo duha, glasovnom modulacijom koja predočuje kolektivnu navalu, na melodijskoj razini donosi ubrzanje, kompliciranu polifoniju i nervozno prepletanje sudionika. Dinamički se skok događa tek kad se aga uplete u bitku, pa onda opet slijedi potpuni piano kroz dolazak junaka Mirka koji će prelomiti bitku, pad pogođena Smail-age s konja i odsijecanje glave kao prikaz ultimativna poraza zla. Pri kraju dijela koncerta koji je obilježen spjevom „Smrt Smail-age Čengića“ evidentna je sklonost obaju umjetnika narodnom melosu u (re)interpretaciji narodne epike.
U drugome dijelu koncerta Gekić je predstavio svoje autorske „Dijaloge“, kratke skladbe koje su obilježene svojevrsnim razgovorima dvaju glasova, za koje je i sam u kratkoj eksplikaciji izjavio da su često produkt snova. Ta su snoviđenja uistinu pretopljena željom za suigrom, kreacijom u kojoj jedan glas/melodija progovara, a drugi odgovara, u izmjeni iskustava koja djeluju kao živahno čavrljanje dvaju prijatelja koji su povremeno od silna uzbuđenja upadaju jedan drugome u riječ, a nekad pod dojmom nakratko utihnu, dok iznad njih lebdeći ton u zraku ostaje kao koprena svega onog neizrečenog. Uslijedilo je ekspresivno koketiranje s fugom, moderno i potpuno drugačije od prethodne dijaloške forme. Stavak „Movement“ ili „Derviš“ sjajno je prikazao kako bi izgledao nekakav perpetuum mobile kojega potreba za hodom u plus beskonačno tjera na put bez prestanka. Za kraj je Gekić publici predstavio tri koncertne studije, od kojih prva evocira zvuk narodnih instrumenata, druga iskorištava kreativni potencijal klavirskog zvuka, a treća nudi skokovite varijacije na glavnu melodiju. Posljednja je skladba večeri bila „Ditiramb“, koja zbilja mnogo nalikuje onomatopejskom efektu kakav je Nazor postigao u svom kultnom „Cvrčku“. Pištavi i stružući zadak cvrčaka krenuo je iz dubljih tonova prema višima, kao gradacija vrućeg ljetnog dana u kojemu čovjekova osjetila drugačije reagiraju na zvuk.
Autorska glazba Kemala Gekića, osim što otkriva neupitnu virtuoznost u pijanističkoj izvedbi, jasno pokazuje da je ljepota umjetničke imaginacije u kompozitorovoj znatiželji. Čula koja upijaju sve oko sebe – od narodne glazbe preko antologijske književnosti, pa sve do uvjetno rečeno beznačajnih, svakodnevnih zvukova membrana su koja propušta i selektira sve ono što u glazbenoj interpretaciji može dobiti sasvim novo ruho. A ono ruho koje je predstavljeno u Hrvatskom domu bilo je bogato, maštovito i prelijepo.
