Slavko Mihalić u svojoj je antologijskoj pjesmi „Majstore, ugasi svijeću“ napisao bolne stihove o ljudskom karakteru i sposobnosti preživljavanja u teškim vremenima „Samo klauni znadu kako se možeš izvući: / plaču kad im se smije i smiju se kad im plač / razara lice.“ Emotivni pokušaji mimikrije tužnih likova u na trenutke vrlo duhovitom libretu opere „I pagliacci“ plodno su tlo za izuzetna rješenja iz domene teatra u teatru, a premijerni nastup Orkestra, Zbora, dijela Baleta i solista HNK-a, uz pojačanje iz redova Cirkus kolektiva i Glazbene škole „Josip Hatze“, vrijedan hvale i oduševljenja. Veristička opera „I pagliacci“ Rugerra Leoncavalla senzacionalan je naslov koji tematizira ljubavne intrige, prevaru, ubojstvo i očaj u svijetu u kojemu klaunovski smijeh skriva najdublje frustracije i boli, a čvrsta ruka maestra Ive Lipanovića i bravurozna režija Marija Kovača na pozornici splitskog HNK-a ostavit će, vjerujemo, antologijski trag. Uz dirigenta i redatelja, veliki kreativni tim predstave čine scenograf Davor Prah, kostimografkinja Ana Mikulić, koreograf Branko Banković, zborovođa Veton Marevci, oblikovatelj svjetla Srđan Barbarić, oblikovatelj tona Željko Mravak, autor 3D mappinga Ivan Slipčević, suradnik redatelja Bojan Brajčić, asistentica kostimografa Maja Peruzović, zborovođa dječjeg zbora Nela Bujas Trpković, koncertni majstor Valter Lovričević, korepetitor Stipe Iličić, inspicijentica Ana Šabašov i šaptačica Irina Padovan.
Na pozornici se odvija cirkus u cirkusu i teatar u teatru, a oba se pitaju isto – jesu li teatar i život ista stvar, a ako jesu – kakva pravila igre vrijede za likove kojima su početne karte dodijelile drugačije uloge. Kad dođe do potrebe za razrješenjem ljubavnih zavrzlama i osvete zbog povrede časti, jednostavna će se i efektna scenografija koja nalikuje škrinjici s blagom rastvoriti u metateatarski biser pred kojim će solisti dvostruko igrati – i pred publikom unutar predstave, i pred prepunim kazalištem. A u toj će igri zasigurno imati i podršku publike koja osjeća potrebu za identifikacijom s nekim od likova. Verizam uranja i pjevača i gledatelja u stvarnost – sirovu i strastvenu. U Prologu se odmah osvještava da ćemo dobiti priliku zaviriti u kazališni svijet kroz ključanicu dvostruke kutije jedne putujuće glumačke družine, a u zraku će se vrlo brzo slutiti vonj nadolazećeg krvavog obračuna.
Vođa trupe Canio (Ivan Momirov) publici nagovješćuje večerašnju predstavu, a među mještanima (Joško Tranfić i Vlatko Belas) se čuje govorkanje o tome da se Tonio (Grga Peroš) udvara njegovoj mladoj supruzi Neddi (Antonija Teskera). Duhoviti je obol kao Svećenik dao Miroslav Ljubičić. Canio povlači oštru crtu razgraničenja između kazališta i stvarnosti – no to mu ne polazi za rukom jer je Nedda zbilja zaljubljena u svog ljubavnika – Silvija (Marko Lasić). Osramoćeni Tonio koji ju je pokušao silom obljubiti upozorava Canija na nevjeru njegove žene, a Canio – u njihovoj predstavi Pagliaccio, mora iznijeti i ljubomoru i želju za osvetom, ali i nastup uz svoju voljenu Colombinu, odnosno Neddu. Neddu koja u predstavi koketira sa šarmantnim Arlecchinom (Lovre Gujinović), a u stvarnom životu planira bijeg. Vrela ljudska krv, potreba za poravnavanjem računa i ljubav koja ne poznaje ni moral ni moranje dovest će do obračuna koji se mogao naslutiti – ali u izvedbi kakva će se izdvojiti među stotinama.
Ivan Momirov bio je Pagliaccio koji će gledatelja potpuno fascinirati na glasovnoj razini, a iznutra će ga slomiti. Tragika koju Momirov tako zorno prikazuje ekstremnim dinamičkim skokovima naturalistički je oslikala slomljena čovjeka, lutku koja više ne može upravljati sama sobom, čovjeka kojemu je povrijeđena čast, a ego i želja za osvetom ne dopuštaju mu da izda dva svoja poziva – glumački i supružnički. Sjajni Grga Peroš unio je iznimnu slojevitost u ulogu Tonija, prezrenog klauna kojega Nedda otvoreno vrijeđa i odbija njegove naprasne pokušaje udvaranja. Predivan glas stopio se s glumačkim talentom, osobito za karaktere u kojima su vidljive devijacije koje ih čine lakom metom, crnom ovcom u skupini – onim likom koji se na silu želi izdvojiti, makar i na najgori način. Antonija Teskera u publici je slično oduševljenje poput jučerašnjeg izazvala karakterno potpuno drugačijom ulogom – sirote prezrene žrtve Liu u „Turandot“. Njezina je Nedda/Colombina ovaj put fatalna žena, ljepotica svjesna svojih čari, supruga koja ne mari za obvezama i plamti za svojim ljubavnikom – i priznanjem publike. Jedno je ostalo isto – neprikosnoven talent, kristalne visine, prezentnost, lakoća izvedbe. Fjoreti u oponašanju pjeva slobodnih ptica – slobodnih onako kako ona stremi slobodi, samo su jedan od segmenata koji će nam trajno ostati u pamćenju.
Duet Teskere kao Nedde i Marka Lasića u ulozi Silvija, osim što je pjevački besprijekoran, bio je vrhunac glumačke kemije, između ljubavnika su doslovno frcale iskre. Fascinantno je kako su solisti HNK tijekom primarno pjevačkog zadatka iz sebe izvukli glumački manevar koji je publiku ostavio zapanjenom. Odnos dvoje ljubavnika prepun je iščekivanja, slutnje, nježnosti, goreće nade, suptilne erotike – i sve to nijansirano s mnogo pažnje, odmjerenosti i, čak i u ljubavnom zanosu u kojem su sami, neke neobične dijaloške energije s publikom. Poljubac koji orkestar prati nježnom melodijskom linijom, duet koji sa sviračima gasne u prelijepi piano, svijest o tome da se na pozornici istovremeno događa nešto emocionalno predivno, ali i moralno upitno koloplet je koji gledatelja ne može ostaviti ravnodušnim.
21-godišnji Lovre Gujinović sjajan je pjevački talent čije su godine teško spojive sa zrelošću glasa, a i s lakoćom kojom je počeo vladati pozornicom. Njegova je žarka mladost i talent koji se polako, ali sigurno i uspješno brusi u arlekinskom liku doživjela svoj vrhunac, uz glas koji u visinama priziva slike najpoznatijih svjetskih tenora.
U režiji Marija Kovača izvođači su poput dijelova žive slike. Pri pogledu na Zbor HNK-a odveć je lako, čak i usprkos živahnim i raskošnim kostimima koji nas vraćaju u „stvarnost“ kazališne svrhe, zaboraviti da se pred nama odvija nešto artificijelno. Pjevanje pored nas prolazi glatko, kao isječak vremena u kojem smo se mi, stvarna publika, slučajno našli u njihovu mjestu tijekom njihove izvedbe. Zbor nema „druge postave“ – bacite oko na pjevače koji se nalaze u drugom ili trećem redu – oni su u stalnom fokusu, igraju u svakom trenutku, ne uviđaju se sitne pogodnosti poput krađe dahova ili oslanjanja na soliste – njihov je nastup svijet za sebe, i to prelijep svijet. Članovi dječjeg zbora Glazbene škole „Josip Hatze“ na pozornici se ponašaju kao prekaljeni profesionalci. I da, imaju oni, pod vodstvom zborovođe Nele Bujas Trpković, utakmica u nogama, ali to ne umanjuje veličinu činjenice da glasovi koji tek kreću u svoj glazbeni put zvuče kompaktno, da na pozornici poštuju postulate prostornosti i kretanja, da izgledaju kao da trema u njihovim mladim glavama ne postoji ni kao misaona imenica. A iza njih, kao stupovi onoga što će oni jednom biti, stoje suvereni pjevači, opušteni i izuzetno glumački zanimljivi zboraši HNK-a, čija je glasovna boja ovaj put djelovala još oblikovanije nego inače, kao da je malo „pomlađena“ – i sjajno joj pristaje.
Valja spomenuti da je lijepo vidjeti Cirkus kolektiv na velikoj pozornici HNK-a. Opća ignorancija, shvaćena kao potpuni izostanak praćenja i razumijevanja težine, relevantnosti i umjetničkih dosega cirkuskih vještina rezultirala je barem nečim dobrim – publika se zaželjela cirkusa. Zabijeljenih lica, čupavih perika, pantomime, sugestivne glume – no prije svega onoga što cirkuske umjetnike izdvaja od „običnih“, a to je iznimna vještina u scenskom pokretu, sklonost akrobaciji, efektna upotreba rekvizita. Bilo da su, ironično, promatrali publiku i smijuljili se iz svečane lože kazališta ili izvodili složene točke na svili i hodali na štulama, umjetnici iz Cirkus kolektiva kamenčić su prevage u „I pagliacci“, trenutak imaginacije i redateljskog rješenja koje otvara vrata širem razumijevanju umjetnosti. Umjetnosti kao prostora igre – ali igre koja stalno pleše na rubu smijeha i plača, histerije i groteske, oduševljenja i boli – kao i potresno klaunovo lice na 3D mappingu.
U libretu i glazbi Leoncavalla krije se stravična tragika klaunovskih likova, svih nasamarenih nesretnika koji su zločin vidjeli kao uzimanje pravde u svoje ruke. Tenor Ivan Momirov svojim je veličanstvenim glasovnim oblikovanjem napravio to da je Pagliacci istovremeno lik od kojega publika strahuje, ali ga i žali. On je u ariji „Vesti la giubba“ personificirao lik svjestan tužne prirode čovjeka koji živi za tuđu reakciju i od nje – zbog svoje publike on odijeva kostim i zabjeljuje lice – a ako mu Harlekin i otme voljenu Colombinu – „Nasmij se, klaune, i svi će zapljeskati“. A u moru aplauza neka najsnažniji bude onaj za mastermind iza ove nevjerojatne umjetničke koncepcije, za redatelja Marija Kovača, kreativca čija kazališna inteligencija blistavo sjaji u svakom zadatku koji mu je splitski HNK zadao. Umjetnik je to koji razmišlja široko, veliko, upečatljivo, ponekad svjesno riskirajući da ideja bude toliko grandiozna da bi realizacija mogla biti ta koja treba strahovati – ali jedno je sigurno – neće biti dosadno. „I pagliacci“ je uspio na svim razinama – vođen ingenioznim redateljem i čvrstom rukom maestra Lipanovića koji je vodio Orkestar HNK-a putom guste harmonije i zvuka koji odbija biti sporedna pratnja.
Rizično je donositi ocjene poput onih koje, poneseni veličanstvenošću izvedbe, ponekad hrabro i pomalo ishitreno napišemo. Ali ne možemo se oteti dojmu da će solistima uloge u „I pagliacci“ biti zlatnim slovima zapisane u biografije. Većina je njih tek sad u najboljim pjevačkim godinama koje će donijeti još niz velikih uloga, neki su, poput talentiranog Lovre Gujinovića, tek na početku, vjerujemo, sjajne karijere, a samo nas to sprječava da ne napišemo da su ovo bile njihove uloge života. Neka ih bude još na desetke, na stotine, ali „I pagliacci“ će se pamtiti kao nastup koji je letvicu podigao na neslućene visine.
