Rijetko počinjem recenziju prijedlogom ili molbom, zbog „Požara“ Wajdija Mouawada radim iznimku. Za sve buduće gledatelje koji će otići gledati „Požare“ i kojima će tri i pol sata proći a da neće ni primijetiti – nemojte gledati film prije predstave. Dok sam na press konferenciji slušala doživljaje glumaca koji tumače glavne likove ove potresne drame, bila sam oduševljena što većina njih sofoklovski doživljava tragediju obiteljske obilježenosti i naslijeđene krivnje, tek kasnije shvativši da sam prije mnogo godina gledala „Požare“, film pod nazivom „Incendies“, preveden kao „Naša majka“, kanadsku ratnu tragediju Denisa Villeneuvea. Film je čudesan, predstava je moćna, u čemu je onda problem? U nesretnom obzoru očekivanja koji u nas upiše ono prvo djelo s kojim smo se sreli, bilo da se radilo o knjizi, drami, predstavi ili filmu. Sve naknadne adaptacije koje gledate donekle su „uprljane“ prizorima koji su vam se zavukli u memoriju, a u priči o sjećanju koje mora biti jače od traume nakon filma su mi se urezala dva prizora – tragična heroina Nawal koja se godinama nakon ratne torture u Kanadi slučajno susreće sa svojim mučiteljem – i njezina djeca u trenucima razbijanja dvostruke zagonetke koju je pred njih u oporuci stavila pokojna majka – da pronađu brata za kojeg nisu znali i oca za kojeg su mislili da je mrtav.
Prostor bez imena, vremena i vjerske podjele – uvijek i svugdje
Ako možemo ostaviti po strani te tvorničke postavke gledateljskog mozga koji je nesretno naštiman na uspoređivanja, „Požari“ su predstava u kojoj nema sekunde praznog hoda, punokrvna tragedija antičkih problemskih pitanja i svevremenski prikaz besmisla rata u kojemu dehumaniziran sudionik više ne zna gdje završava ljudsko biće, a počinje rat. Naposljetku – u ovoj se drami gubi podjela na naše i njihove, jer u paklu osvete pod simbolima različitih država i vjera regrutiraju se i „naši na naše“ i „njihovi na njihove“. Velike pohvale studioznom redatelju Ivanu Plazibatu, scenografkinji Zdravki Ivandija Kirigin i kostimografkinji Petri Pavičić – ne da su se othrvali potrebi da se od pozornice HNK-a radi libanonski reljef i kanadska civilizirana hladnoća, nego im to nije palo na pamet. Scenografija je rudimentarna, jednostavna, potpuno u službi fokusa na likove, a kostimi svevremenski, bolno slični onima koje itekako dobro pamtimo na sirotinji i izbjeglicama po Balkanu. Maestralna glazba Hrvoja Nikšića i oblikovanje zvuka Petra Ivaniševića pretapaju se između dramatičnih udaraljki građanskog rata, istočnjačkih tužaljki i uspavanki, a dizajn svjetla Srđana Barbarića jezivo se poigrava s ljudskim siluetama koje iz scene izlaze na prašnjave pozornice rata i ogoljivanja vlastitih zločina.
I nema tu filmskih (neupitno fantastičnih) linearnih doslovnih opisa ni realističkih isječaka vremena i prostora – Plazibat razumije Mouawadovu genijalnost u prijenosu značenja bez toponima; bez naziva gradova i sela, bez imena religija i bez uplitanja u zamršena objašnjenja tko je žrtva, a tko agresor. Jer priča je prekomplicirana i teško probavljiva – okupacija juga primarnog mjesta radnje, Libanona, tim je strašnija jer su Libanonce mučili Libanonci – oni koji su završili zaposleni u protivničkoj izraelskoj vojsci. Scenski najzornije prikazano mjesto radnje, zatvor, posebno je potresno zbog činjenice da su u njemu vrištale, plakale i (u Nawalinu slučaju žene-otpora) pjevale – žene. Gledajući, naslućujući, prešućujući ili izdajući svoje muževe i sinove.
Mučenica Nawal (Katarina Romac) prisutna je i kao tijelo i kao duh – prvo u potresnom preklapanju njezina i Hermileova (Trpimir Jurkić) glasa dok se čita čudna oporuka sa zahtjevom za potragom za bratom i ocem. Njezini blizanci Jeanne (Petra Kovačić Botić) i Simon (Stipe Jelaska) različito je uzimaju k srcu – matematičarka Jeanne s milijun pitanja nad tužnom glavom, a boksač Simon s gađenjem što im majka čak i mrtva „zagorčava život“. Potraga za korijenima vodi ih na Istok – a ondje se odigrava simultana drama mladosti njihove majke. Nawalinu mladenačku ljubav, izbjeglicu Wahaba, igra Donat Zeko – briljantni glumački arlekin s prepoznatljivim osobnim potpisom i srcem zaljubljenika. Wahab Nawalinu trudnoću tretira kao sretnu vijest, dok cijela obitelj u njemu vidi uljeza, a u djetetu parazita. Nawalina majka Jihane (gotovo neprepoznatljivo stroga, postarana i izuzetno uvjerljiva Monika Vuco Carev) ne želi ni čuti za dijete, topla i utješna baka Nazira (Marija Šegvić) želi umiriti Nawal zbog neminovna gubitka koji će uslijediti, a žena koja porađa nesretnu ratnu djecu, Abdessamad (u odličnom prikazu nesmiljena autoriteta koji je vjerno prenijela Tajana Jovanović) odnosi dijete i u Nawal ubija ideju o sretnoj ljubavi i djetinjstvu svojega sina.
Godotovska potraga za odgovorima
Nawalin se život pretvara u vječnu potragu, a na tom putu nije sama – u želji za znanjem i boljim sutra slijedi je djevojka Sawda. Velike je pohvale zaslužila mlada studentica glume Ira Osibov, čija je Sawda bila topla i prijateljska, divlja i neukrotiva, povrijeđena i krvožedna, odana i izgubljena. Udahnula je život prototipu čudesne „prijateljice koja pjeva“, koja će i nakon rastanka biti Nawalina misao vodilja, a njezina glumačka kemija s iskusnom kolegicom Katarinom Romac bila je opipljiva, iskričava i bolno emotivna. Dok Nawal iz prošlosti plaća svoje grijehe, bijeg, otpor, poučavanje drugih (i stvarno i metaforičko) i biva žrtvom mučitelja, njezina kći Jeanne u sadašnjosti traži odgovore, prvo kod živopisnog kazalištarca Antoinea (Nikša Arčanin), kod pamtljivog školskog domara (Elvis Bošnjak) kojega lomi pričom o svojoj majci, naposljetku i kod dobročinitelja koji zna više od svih (Nenad Srdelić) i kod onoga koji drži ključeve tajne u svojim rukama (Filip Radoš). Muški je dio ansambla bio osvježavajuće šarolik u prikazu iste situacije – čuvara tajne koji odbija govoriti pod prisilom, ali ima humanosti da bi se smilovao pred skrušenom molbom. Jedini tko je gotovo do zadnje ostao neumoljiv u strogosti bio je Vojnik, u savršenoj interpretaciji studenta glume Denija Mašića, koji je sportski rečeno ostavio srce na terenu, ne dopuštajući da sporedni lik „ispadne“ iz priče u kojoj su zaraćene, ispremiješane, odnarođene vojske i ekstremisti zatukli vjeru u humanost.
Goran Marković kad Nihad, mladić koji se opterećen neznanjem o svojem podrijetlu pretvara u monstruma i Zdeslav Čotić kao ratni fotograf uveli su nas u prizore gnjusna razgovora od kojeg se ledi krv u žilama. Očekivano – bio je to jedan od najsnažnijih trenutaka predstave. Plazibat je kroz njihov nastup ispričao priču ratne fotografkinje Josée Lambert, koja je autoru teksta Mouawadu pričala priču o djevojci Souchi i njezinu sinu, priču koja je postala opsesija libanonsko-kanadskog kazalištarca Moawada. Čotićevo bolećivo preklinjanje i Markovićev monstruozni prikaz manjka savjesti i viška moći nešto je što će se pamtiti cijeli život. A onda slijedi onaj sudar očekivanja, onaj prizor u kojemu gledatelj zbraja dva i dva (ili jedan i jedan), tek tada postajući svjestan koliko su matematički aksiomi (koji su trag toliko prevažna obrazovanja koje je Nawal pružila sebi, Sawdi i svojim kasnije rođenim blizancima Jeanne i Simonu) varljivi. Stipe Jelaska dotad glasnog i agresivnog Simona ušutkava u preteškoj spoznaji, spoznaji do koje je došao prije svoje genijalne sestre. A Petra Kovačić Botić, onome tko ima sreće da prvo gleda kazališne „Požare“, ostat će u glavi kao Antigona ili Polinik, Filip Latinowicz ili Leone Glembay, u svakom slučaju – dijete koje u sebi otkriva krv koje se gnuša, koju je teško puštati da kola vlastitim žilama.
Kazališno iskustvo vs. filmsko iskustvo
Vraćam se na problematiku filma u odnosu na predstavu. Trenutak spoznaje o podrijetlu u filmu je, zasigurno planski, izrazito težak jump scare trenutak. Glumica Mélissa Désormeaux-Poulin oblikovala ga je tako da se gledatelj prestravi prije nego zgrozi, zbog čega je njezin hororični uzdah šoka nazivan jednim od najstrašnijih uzdaha svjetske kinematografije. Petra Kovačić Botić nije išla u tom smjeru sa svojom Jeanne. Od početka do kraja (uz Katarinu Romac) najjača karika predstave provela nas je kroz paletu emocija – od tihe zahvalnosti vjernom majčinu prijatelju, bilježniku Lebelu (izvrsni Trpimir Jurkić), preko potrebe za znanjem koja je matematičarki toliko inherentna, do zgražanja bratovom ravnodušnošću, emocionalno-psihičkog raspada nad potragom koja se spotiče o majčinu tišinu, a na kraju do šoka koji graniči s nesvjesticom, u kojem glumičino lice blijedi, tijelo trza u groznom spazmu, a Kovačić Botić trijumfira u svojoj posebnosti u odnosu na film. Bila nama „snažnija“ ili „tiša“, a teško nam je izbrisati nastup Désormeaux-Poulin iz glave – njezina je kreacija u imaginaciji, a ne u imitaciji.
Goran Marković kao poludjeli snajperist, razmetni izgubljeni sin i ekstremist bez pokrića tumači sve one likove čija zloća nema smisla, čiji su talenti usmjereni u propast. Za vrijeme njegova nastupa nitko se ne meškolji, ne kašljuca, malne ne diše. Jer takva se čitanja i posredovanja likova mogu svrstati u one zlatne trenutke za koje i gorljivi ljubitelji kazališta znaju da se, kao i talent, viđaju iznimno rijetko. Dragulj u kruni Plazibatove ideje „Požara“ Katarina je Romac kao naslovna junakinja Nawal. Proslavio ju je kao Shakespeareovu Goropadnicu, dopustio joj je da se lomi i sastavlja u epskom liku majke Nawal koja se pokapa bez počasti i epitafa, znajući da za života nije mogla ostvariti obećanje – da se sazna istina. Nema veće i ljepše ironije od te da Romac, blagoslovljena prelijepim, neobično dubokim altom postaje utjelovljenje obiteljske šutnje. Njezin glas iz groba lebdi nad likovima, a pokreti otpora za života namjerno isključuju druge žrtve. Romac sestrinski nježno štiti Sawdu od osvetoljubivosti, svoju djecu prekriva ogrtačem poštede i tišine, a svojemu krvniku u amanet ostavlja nasljednika/nasljednike – kolektivno sjećanje. Duboka je logika da nezaboravna glumica, ona koja utjelovljuje bol tako da je prenosi na sve nas, igra lik koji nas štiti od zaborava.
Zgarišta rata koja se opiru tomu da budu deponiji ljudskosti
Na kraju, nekoliko objektivno-subjektivnih zapažanja. Požari su se mogli prevesti kao „Zgarišta“ – jer tragedija je ovo o zgarištima koja ostaju nakon kruga (!) osvete iz koje nema izlaza. Zapaljeni autobus iz kojega će izići arapska žena s križem oko vrata, a muslimani neće neka u vašim mislima tinja nakon što, koji dan nakon HNK-ove predstave, pogledate film. Plazibatova ansambl-predstava i promišljena podjela rezultirala je fantastičnom izvedbom – još malo snage i artikulacije u budućim izvedbama moglo bi je dovesti do antologijskih. Svake je hvale vrijedno povjerenje koje se pružilo studentima glume, koji su tu priliku s poštovanjem, oduševljenjem i silnim angažmanom maksimalno iskoristili. Znati da u ansamblu imaš Petru Kovačić Botić i Katarinu Romac, a trošiti ih na slabe tekstove i beznačajne uloge bio bi zločin. Plazibatov reflektor na njima doslovno je ravnoteža u svemiru, kao i spoznaja da „Požari“ nemaju epizodiste – što najbolje dokazuju bardovi poput Trpimira Jurkića i Gorana Markovića. Naposljetku, ne može nam promaknuti ciklička struktura režije koja odgovara kružnoj kompoziciji rata koji, zbog stalne osvete, nikad ne prestaje.
Drama koja počinje i završava glasom i pismom majke nije lomila samo likove – nego i publiku. Bilo je pogođenih, bilo je uplakanih. Baš onako kako je moralo biti. Dok nam u ušima još odzvanja arapska uspavanka Sleep Little One (Nami, Nami Ya Seghirreh) majke-hrabrosti, tragedija o djeci ljubavi koja postaju oružje rata nije pobijedila pred snagom ljubavi i oprosta.
