Sinoć se na Trsteniku, u Galeriji KVART, odigrala sjajna predstava „Portret jednog grada“, čiji je dramaturški dio kolaž priča domaćih autora koji pišu o svom gradu – Splitu. Iz pera naših suvremenih autora, ali i splitsko-svjetskih klasika (Elvis Bošnjak, Marko Uvodić Splićanin, Miljenko Smoje, Ivo Dellale, Bogdan Radica.
Marina Vujčić, Marko Marulić, Darko Macan) izišle su sjajne, kritički relevantne, duhovite, tople, satirične i nježne priče o gradu čija dvojna priroda ne prestaje intrigirati majstore pera. Taj sjajan miks priča iz mobilne aplikacije Hrvatski zvukopis otkrio je grad kroz stoljeća i epohe, s njegovim osobitostima i krasotama koje idu u domenu „tuđi čovik nikad neće znati“. Program se izvodi s ciljem promocije Hrvatskog zvukopisa, digitalne platforme koja književnost čini dostupnom na nove i interaktivne načine. Za besprijekornu su izvedbu zaslužni Katarina Romac i Petar Salečić, autorica je koncepta Jelena Remetin, glazbu potpisuju Leo Hekman i Damir Šimunović, tehničku podršku Joško Milun, a produkciju umjetnička organizacija YELO. Projekt je nastao u suradnji s Galerijom KVART, uz podršku Ministarstva kulture i medija RH te Grada Splita.
Kad se u umjetničku utakmicu uđe kako je „Portret jednog grada“ ušao, pobjeda je sigurna. Početak in medias res, kritičkim dijamantom Elvisa Bošnjaka, tekstom „Pismo poštovanom posjetiocu“, Jelena Remetin i dvoje sjajnih mladih glumaca pokazali su žicu za aktualni trenutak i razumijevanje profila publike. Iako tekst na početku nalikuje na figuru captatio benevolentiae, pridobivanje blagonaklonosti čitatelja isticanjem tobožnje piščeve malenosti u odnosu na publiku (čime se u renesansi obilno služio začetnik naše nacionalne književnosti, Marko Marulić), ubrzo postaje jasno da se pripovjedač obraća posjetiteljima, turistima, prolaznicima kroz Split – koji je postao grad po mjeri prolaznika, a ne onih koji ostaju. Duša grada postala je „umorena“ i doziva „umorene“, svjesna da posjetitelj nije krivac što se domaćinski duh grada naklonio i priklonio zaradi te dvorenju drugih i dodvoravanju drugima. Očajnički vapaj posjetiocu „Nemoj dolazit zimi, molim te“ izazvao je dubok uzdah identifikacije u publici. Sjajan je kontrapunkt bio Uvodićev „Nima Splita do Splita“, opet netipičan panegirik, uz dobrodošle ironijske obrate.
Ulomak iz Smojina „Roka i Cicibele“ pokazao je dvije stvari – potpunu divotu iskrene ljubavne predanosti, kojoj je želja za materijalnim blagostanjem posljednja rupa na svirali, a zatim ljupku, uvjerljivu i osjećajnu suigru Katarine Romac i Petra Salečića. U kontekstu aktualne situacije s plućima našeg grada, teško načetim Marjanom, posebno je bilo emotivno slušati kako je Ivo Dellale sažeo „Misli i poglede s Marjana“ i opisao Sustipan, svetog Stjepana pod Borovima, „grad mrtvih kraljeva, monaha i pastira“. Uslijedila je još jedna briljantno pogođena sekvenca, pjesma „Ča smo na ovon svitu“, kontemplacija o čovjeku i njegovoj prolaznoj prirodi. Kroz Radičine i Uvodićeve impresije o Splitu fokus se premjestio na maloga čovjeka i njegov topli, zafrkantski karakter koji je toliko specifičan za južnjake. Izuzetno je duhovita bila priča „'Vaka cura a stoji 'nako“ Marine Vujčić, u sjajnoj interpretaciji Katarine Romac. Dvije príje, starice, koje kukičaju.
I bivaju oko sokolovo prije Beusana i VAR-a, a koje komentiraju lijepu slobodnu djevojku i njezin najveći krimen i životnu katastrofu – neudanost – bile su smiješan, ali i indikativan duo nakon kojega vam u glavi zbilja odzvanja pitanje – ako stojiš 'nako, znači da ne postojiš?
Pohvalno je što se važno mjesto u „Portretu jednoga grada“ ostavilo Marku Maruliću i njegovu prelijepom jeziku, stihu, misli i privrženosti gradu. Katarina Romac još je jednom briljirala kao personifikacija Judite, a Petar Salečić s mnogo je žara i privrženosti pročitao Marulićevo pismo Papaliću, dokaz o ljubavi prema gradu kakav god bio, a „krasan je, iako je napola oštećen“. Salečić je oduševio i u pjesmi „Lipo ime“, i kao pouzdan gitarist, i kao pjevač ugodna baršunasta glasa i dojmljivih visina, odličan i stabilan u tercama s Romac, koju je također lijepo čuti kao pjevačicu u manjem kazališnom sastavu od onih na koje smo naviknuli. Humora nije nedostajao u Macanovim „Lakim ženama“, gdje dežurne ćakulone vijećaju iz koliko je različitih auta i s koliko različitih tipova dežurna „laka“ izišla, peckavo predstavljajući prototip pričljivog ćiribimbaša našega grada – koji se vjerojatno u većoj ili manjoj mjeri krije u svima. Daleko od jeke turističke ponude bučnog centra grada, u simpatičnom i intimnom prostoru Galerije KVART, zaorila se završna pjesma „Furešti su u konfinu“, gdje lišo nisu prošli ni Talijani ni Švabe ni Frančezine, pa ni Inglezi i Česi. Svatko je dobio svoju dozu dosjetljive kritike, uz stalno osjećanje zdrave autoironije.
Od divne atmosfere pravog kvartovskog umjetničkog bisera, preko vrlo profesionalne, posvećene i dojmljive izvedbe, a ponajviše sa sviješću o važnosti priče Hrvatskog zvukopisa, baš je svaki segment „Portreta jednoga grada“ bio sjajno uspjela priča. Umjetnost koja buja daleko izvan antičkih zidina grada, u malim, ali snažnim kolektivima, uz glumce koje krase višestruki talenti, besprijekoran govor, dijalektalna raznolikost, muzikalnost i odličan odnos s publikom pokazala se kao pun pogodak za prijelaz između najveće ljetne kazališne priredbe i zatišja pred novu kazališnu sezonu.
Promocija Hrvatskog zvukopisa nastavlja se 16. rujna na Šperunu u 20 sati, uz gostovanje pisaca koji su sudjelovali u projektu: Tanju Mravak, Nadu Topić, Marinka Koščeca i Ivicu Ivaniševića te moderatoricu Patriciju Horvat.
