Gradsko kazalište lutaka u koprodukciji s Teatrom Poco Loco premijerno je izvelo predstavu „Pita moja mama imate li jedno jaje“ prema slikovnici Tisje Kljaković Braić. Autorski tim predstave čine autorice dramatizacije i tekstova songova Ivana Đula i Milica Sinkauz, redateljica Renata Carola Gatica, autorica vizualnog identiteta Tisja Kljaković Braić, autori glazbe Ivana Đula i Luka Vrbanić, scenografkinja Renata Carola Gatica, kostimografkinja Sonja Obradović, koreografkinja Noemi Dessardo, asistent scenografkinje Luka Duplančić, za izradu scenografije zadužena je radionica GKL-a Split, voditelj Nenad Keč, oblikovatelj je tona Franko Perić, a oblikovatelj svjetla Lucijan Roki. U predstavi igra sjajni trojac – Milana Buzolić, Ivan Medić i Nina Vidan, a za glas pripovjedača zaslužan je Mladen Badovinac.
Postoje predstave čija recenzija mora početi od kraja – jer na kraju se događa obrat čija je odgojna svrha nemjerljivo važna. Nakon sjajnih susjedskih avantura djevojčice Nastje i živopisnih stanara njezine zgrade (koka Anđelka, ljenjivac Božo Linčina, tapir Tapirka…) u jednoj se rečenici sažima sva ljepota bivanja djetetom – „Nije to ništa neobično ako si dijete i radi ti mašta“. Predstava je ovo bez razvijene metaforike i često primjenjivanih uzusa bajke. U njoj nema čarolija, unutarnjih slojeva koje treba „guliti“ sa značenja, životinje ne nose duboke moralne poruke kao junaci basne. Ona je sva situacijska, jednostavna i promatrana kroz rakurs djeteta kojemu je – dosadno. Upravo je to premisa koju najviše pohvaljujemo. U vremenu u kojem djeca praktički ne smiju biti bez milijun aktivnosti „da im se spriječi dosada“, predstava „Pita moja mama imate li jedno jaje“ opisuje realnost – zgradu u kojoj u nekom trenutku nema djece osim djevojčice Nastje. Nastjina majka zbog toga ne mora izvoditi vratolomije i čuda – vrijedna i zaposlena, ona ionako nema vremena, a ni želje za glumatanjem vilinskog pomoćnika koji bi potezom štapića trebao zabaviti djevojčicu. Ova nas priča tjera da se zapitamo – je li dosada zdrava i dobrodošla? Mnogi psiholozi tvrde da upravo iz dosade nastaje niz sjajnih dječjih vještina i ideja, ona ih tjera da budu samostalni, kreativni, aktivni i odgovorni, baš kao i djevojčica Nastja.
Nastjin je svijet upadljivo splitski, čitava se predstava izvodi na snažnom splitskom idiomu, s povremenim dobrodošlim jezičnim karikaturama poput otezanja naglaska kod lijenih ili pretencioznih likova. Vrlo je duhovit aspekt njezina života „Nu TV“ čiji bi programi trebali zabaviti djevojčicu, ali stalno gledanje u iste slike Starog placa, katedrale svetog Dujma, Jadrolinije i galebova djevojčici ne čini zadovoljstvo. Jedan je od najuspjelijih aspekata predstave izvrsna glazba – Milana Buzolić, Ivan Medić i Nina Vidan, osim što su beskrajno talentirani glumci i lutkari, posjeduju izuzetnu muzikalnost. Njihovi su songovi duhoviti, pamtljivi i vrlo upečatljivi, ples mudro koreografiran, a najbolje reakcije izaziva repanje, s naočalama kao neizostavnim splitskim modnim dodatkom.
Šarma ne nedostaje ni u prikazu stanara Nastjine zgrade, koja je likovno oblikovana u prepoznatljivu stilu Tisje Kljaković Braić. Električna jegulja iza sebe ima odličan svjetlosni efekt, groteskno natapirana gospođa Tapir jedva može proviriti kroz prozor od svoje ekstravagantne frizure, a vrijedna koka Anđelka prevažna je u svom revnom ležanju jer – bez jaja nema ni sladoleda! Zasigurno će jedan od omiljenih likova biti ljenjivac Božo Linčina, čije vječno „Evo sad ću!“ funkcionira kao kolektivna zaraza virusom lijenosti, mantra, opravdanje, ali i provokacija za suprugu kojoj je dosta biti vječna pokretačica svega. Ti „ženski“ dijelovi predstave (odlazak na tračersku kavu s prijateljicom, žaljenje na muža, nesporazum s frizerkom, svađa u kazalištu) daju dodatnu dozu simpatičnosti likovima kakve ima svaka zgrada – samo što su im lica nešto ljudskija. Iako Nastji u takvu svijetu više nije dosadno, kad se pojavi obitelj Čagalj (s referencom na popularnog splitskog pjevača!), Nastja će se opet sjetiti svoje sasvim logične djetinje želje – društva svojih vršnjaka.
Predstava „Pita moja mama imate li jedno jaje“ prepuna je duha Splita kakav on je, iako to nekad poriče – glasan i razgovorljiv na prozorima zgrada s kojih se sve vidi, pun ljudi s naočalama koji „samo side“, ispunjen dramama u rangu teatra u teatru, neplanski, ali iskreno duhovit. Ni sjajna, funkcionalna i izuzetno maštovita scenografija gdje iz jedne kutije nastaje cijeli jedan novi svemir, ni odlični kostimi i živahna, prezabavna glazba ne izazivaju dojam „umjetnosti“ u kakvu negativnom smislu – sve je toliko blisko, normalno, naše. Možda je baš u toj jednostavnosti poruka koju opet ponavljamo kao zlatnu krilaticu ove predstave – dosada je prostor u koji se treba ući da iz njega izniknu najmaštovitiji, prekrasni svjetovi.
