Simfonijska bajka „Peća i vuk“ još je jedan blistavi proizvod Koncertnog laboratorija Hrvatskog doma, koji se svojom brigom za odgoj najmlađih kroz klasičnu glazbu nametnuo kao pionirski pokret koji oduševljava sve više djece, ali i roditelja, učitelja i odgojitelja. Jednostavnu, ali poučnu i toplu priču o hrabrom dječaku Peći i pohlepnom vuku na pozornicu su izuzetno zrelo, domišljato i dopadljivo prenijele polaznice plesnog Studija Dimache, a iza iskričave i slikovite koreografije stoji njihov voditelj Remus Dimache te njegova asistentica Sanja Bikić.
Premisa iza glazbeno-koreografskog sloja „Peće i vuka“ vrlo je jasna – kultni ruski skladatelj Sergej Prokofjev davne je 1936. napisao programsku skladbu za rusku narodnu priču, a orkestar je u njoj sredstvo karakterizacije likova. Svaki lik predstavlja pojedini instrument koji visinom, bojom ili pokretljivošću tona odgovara osobinama likova. Prpošnu i neuhvatljivu pticu, primjerice, predstavlja piskutava i živahna flauta, a plesačica u nju upisuje okretnost, spretnost i fluidnost ruku, odnosno krila. Guska je scenski vrlo efektna, lepršava kostima i ponešto prigušenijih pokreta u odnosu na pticu (kao i oboa koja ju instrumentalno prati), što će naposljetku jako odgovarati zapletu, trenutku kad je gramzivi vuk, na užas njezina prijatelja Peće, zgrabi. Dramatiku takvu zapletu dodao je i autoritativni djedica (uz zvuk fagota) koji je strogo i zabrinuto upozoravao Peću na opasnost. Vuk je jedan od najatraktivnijih likova u predstavi, plesački vrlo zahtjevan te izuzetno dojmljiv u izvedbi brzih pirueta, ali gipkošću, elegancijom i akrobatskom spretnošću sjajno mu pariraju mačka i glavni junak – Peća.
Ruska narodna priča sva je pretopljena porukama o snazi iskrenog prijateljstva, ali u verziji Studija Dimache velik je fokus i na domišljatosti. Pećin mudri pokušaj zarobljavanja vuka, zbog kojega će se tri lovca uz dramatičan zvuk bubnjeva pamtiti tek kao tri izuzetno plesno talentirana lika – čije će puške ostati utišane, pokazao je snagu uma koja čak i u svijetu bajki vrijedi više od čarolije. Patkino plivanje, ali i bijeg unijeli su dašak humora i modernoga u koreografiju koja počiva na klasičnim elementima, a živosti cijele umjetničke slike predstave posebno su doprinijele najmlađe plesačice koje su besprijekorno prezentirale kolektivnu igru cvjetova i gljiva, uz dobar tajming, uigrane skokove, pokretljivost i dječji šarm u glumačkim zadacima.
Osobito treba pohvaliti i vizualni aspekt predstave, koji je pozornicu Hrvatskoga doma učinio gotovo neprepoznatljivom. Scenografija Vesne Režić (s asistenticom Ninom Kuzmić) osmišljena je i izvedena na vrlo visokoj razini, osobito likovno vrlo zanimljivo platno koje predstavlja šumsko drveće te rubna kućica koja je bila višestruko funkcionalna i kao dio priče (djedov dom) i kao kulisa iza koje se plesači u sekundi spretno izmjenjuju. Također je i izražajnom naratoru priče (Maro Drobnić) poslužila kao diskretan „čuvar leđa“ i pozadina koja nije odvraćala pozornost s koreografskih točaka. Kostimografski svijet koji pršti od cvijeća, perja, tila, repića i tradicionalnih seoskih kostima vrlo su slikovito oblikovale Smilja Penić i Božena Spahija, a nimalo nisu zaostajala efektna oglavlja (primjerice klobuci gljiva i guste cvjetne latice) Ankice Matijaš. Šećer na kraju bila je funkcionalna šminka Mije Pocrnjić.
Simfonijska bajka „Peća i vuk“ zasigurno je ostvarila sve svoje ciljeve – predstavila se kao iznimno atraktivan spoj naracije tradicionalne bajke i orkestralne glazbe, naučila je djecu da slušaju s razumijevanjem i povezuju karakterizaciju likova s izborom instrumenata, a na plesnoj je razini pokazala dvostruku snagu – i onu koreografsku, ali i izvođačku. Skladan, dojmljiv i nadasve poučan primjer korelacije književnosti, glazbe, plesa i glume svrstava „Peću i vuka“ u jedan od najljepših umjetničkih proizvoda za djecu koje smo imali čast gledati.
