„Ako želiš uloviti ribu, moraš do mora. Ako želiš nasjeći drva, moraš u šumu. A ako želiš otići u 'bolje sutra' – moraš doći sutra u 8:00 na parking“. Što se mora dogoditi trima mladim ljudima da se jave na ovakav oglas i otisnu u nepoznato? Na prvu strogo i podcjenjivačko pitanje zapravo ima vrlo jednostavan odgovor – moraš samo tražiti nešto bolje. U vremenu u kojem je mladim ljudima zbilja teško pronaći odgovore na mnoga pitanja, stabilan oslonac, nepokolebljiv identitet i sigurno mjesto u svijetu nije čudno kad potraga skrene u neočekivane rukavce i kad u tom meandarskom vrludanju u bolji svijet zapravo završe tragajući za samima sobom. Tom su se intrigantnom idejom studiozno bavile kreativne snage PlayDrame, predvođene autoricom teksta Nikolinom Rafaj, redateljem Draženom Krešićem, scenografkinjom i kostimografkinjom Sanjom Jureško te mladim glumačkim trolistom koji čine Laura Bošnjak, Filip Luka Gospić i Nika Petrović.
„Ljudi su offline, diskonektani, diskreditirani“
Svi smo čuli varijacije izreke „Život je ono što se događa dok radiš druge planove.“ To bi mogla biti polazna točka kazališne predstave koja je introspektivna i globalna, duhovita i groteskna. Tri potpuno različita (arhe)tipa putnika, glazba u automobilu oko koje se povlači prva rasprava, neoprezno kočenje i suputnička panika pridržavanja za rukohvat, opće nepovjerenje i zabadanje nosa u tuđu privatnost, nerazumijevanje koncepata koji odudaraju od naših… Početak je njihova putovanja izgledao kao niz suludih odluka, pijana večer koju treba zaboraviti, eksces kojemu se nitko neće ni smijati. Međutim, svatko od njih ima dubok osobni motiv zbog kojega želi ako ne baš pobjeći, a ono barem izmjestiti se iz svijeta u kojemu trenutačno ne može funkcionirati.
Karakteri kakve Rafaj smišlja s glumcima, a Krešić smješta su suvremeni kontekst, ne bi se lako našli u istoj kaši u izvankazališnom svijetu. Da su se zaputili nekamo u istom tramvaju, a ne u autu, vjerojatno bi sjeli daleko jedni od drugih, s predrasudama gledajući kako izgleda onaj tamo političar/gejmerica/kvartovska cura. Fasada drugih zavarala bi ih, kao što je zavarala i njih same. Kompleksna Tić (Nika Petrović) djeluje kao djevojka koja suspreže duboke emocije, a iz nje izviru samo afektivne erupcije nezadovoljstva – državom, društvom, suputnicima, svojom pozicijom u „ekipi“. U tom buntovničkom stavu i neprikrivenoj muškobanjastoj energiji ipak leži osoba s mnogo potencijala za toplinu i razumijevanje, ali teško je ostvariti potencijal u društvu u kojem se stalno moraš dokazivati, i to obično glupošću – a što veća glupost, tim veća hvala i slava.
Gejmerica Iris (s engleskim izgovorom imena, jasno) koju utjelovljuje Laura Bošnjak izgledom je slična avataru koji bismo u svojoj mentalnoj slici zamislili kao štreberastu zaljubljenicu u virtualni svijet: njezin ljupki kostim ipak je samo to – kostim, bijela perika pojačava dojam bizarnoga, a šminka u anime stilu posebno naglašava generacijski jaz – mladima u publici ona neće biti ni neobična, oksimoron virtualne stvarnosti njima je svakodnevica. Prolazniku starije dobi Iris bi bila čudakinja, a zlonamjernu internetskom narcisu lak plijen. Višeslojan je lik otišao u drugačijem smjeru od onoga koji smo očekivali, posrćući preko nekoliko „hintova“ u koje smo unaprijed upisali značenje, primjerice njezinu neprilagođenost koja bi mogla rezultirati teškom depresijom. I iz te karikaturalno samopostavljene djevojke izbija šarm i toplina, samo se na putu do toga šarma morao dogoditi moment autodestrukcije, kratkog sloma i nužnog resetiranja.
Osobito nas je oduševio lik Zvonimira Vuletića-Vule, mladog političara kojeg je izvrsno utjelovio Filip Luka Gospić. Njegova bipolarnost posljedica je rascjepa između društvenih očekivanja i privatnih mogućnosti, a ogromna želja da svima ugodi mladog čovjeka gura u opasan prostor zapostavljanja sama sebe. Iako Vule u mnogočemu nalikuje na stereotipnog političara koji na prvi znak opasnosti pita „Znate li vi tko sam ja?“, prijeti pozivima nadležnima i sluša uvredljive glasovne poruke svojih suradnika, iza ljušture političara krije se nečije voljeno dijete, mladić koji je doživio nenadoknadiv gubitak, muškarac koji se ne zna presložiti u elemente koji će ga činiti dovoljnim svima. A to ne bi ni trebao raditi. Trenuci u kojima likovi postave pitanje treba li svoje životne ciljeve staviti na oltar tuđih prometnih znakova pitanje je koje si svi, osobito mladi koji će gledati predstavu, trebaju postaviti.
„Putem shvaćamo da možda ipak nismo sami“
Ni Rafaj i Krešić nisu umjetnički duo koji bi neki treći putnik nužno upregnuo u istom smjeru. Tekst Nikoline Rafaj samo je na prvu „jednostavan“ – njezin je jezik suvremen, neopterećen političkom korektnošću, živ, elastičan, uvjerljiv – ali takav je samo u domeni izraza. Njegov je sadržaj pritom naglašeno složen, u srži duboko aforističan, s osjetnom ljubavlju prema književnoumjetničkom stilu i rafiniranoj estetici. Dok su dijalozi svakodnevni, živi, organski, zaokruženi obilnom upotrebom mjesnih govora i slengova (kod Tić to je lijeno-naprasni splitski „kvartovski“ govor, kod Vule tvrda hercegovačka štokavština, a kod Iris granično iritantan računalni žargon), kratki ekskursi u eksplikativnu formu odaju zrelu autoricu koja bi mogla pisati sjajne složene prozne oblike. Dio u kojem Vule objašnjava da mu je kao djetetu, koje je bez majčina znanja bačeno s rive da propliva, mama rekla da „može sve, samo u svoje vrijeme“ odiše nježnošću i razumijevanjem, svime što trojac u odrasloj dobi dobiva na kapaljku. Krešić je predstavu učinio savršeno protočnom iznimno intuitivnim i praktičnim rješenjima. Bankine, sumnjiv automobil i put u nepoznato, avanturističko i dinamično, s pravilnom gradacijom. Mi skloni promatranju predstave kao književnog djela u njegovim ćemo rješenjima vidjeti roman ceste (likovi koji bježe od dosadne stvarnosti, skloni riskantnim odlukama i nepromišljenim sklapanjima međuljudskih odnosa), a filmoljupci road-trip zaplete i rezove scena. Ono što se nije rezalo umjetnička je sloboda mladog glumačkog trojca, koji nije djelovao prikliješteno težinom tema koje su izvirale iz njihove društvene pozicije. Tekst im nije nametnut, režija ih nije učinila robovima – oni su sukreatori jednog od potencijalnih značenja koje se u „Mrtvom kutu“ kristalizira, a to je ljudska potreba za bijegom iz emotivne i društvene klaustrofobije, na trenutke fizička, na trenutke duhovna.
Osobito valja pohvaliti snažnu odgojnu komponentu predstave. Iris je produkt vremena koje ne trpi fizičku nesavršenost, a računa na naivnost, osobito na internetu. Svaki će se gledatelj duboko zamisliti nad ucjenjivačkim diskursom pošalji-pokaži-daj kojim se čovjek tako lako i besramno svodi na objekt i potencijalni predmet zlostavljanja kolektiva kojemu nitko neće suditi dok je skriven iza ubojite tipkovnice. Pronicljiva Tić i ne zna koliko je u pravu kad bez damske uvijenosti pita jedno jedino pitanje koje je zanima o supinici: „Ko je tebe sjeba?“ znajući da Iris nije „otklonjena od norme“ jer joj je samo tako došlo, kao što ni Tić nije potencijalna kriminalka zato što se tomu sama domislila. Intruzivni upadi u tuđu privatnost isprva djeluju kao odlika neodgojenih, a naposljetku se pokazuju kao dobrodošli zapleti zbog kojih će postaje tog svojevrsnog pelegrinskog puta dobiti drastično drugačije rasplete nego što bi bili da je trio nezainteresirano šutio i gurao „Ne bi se štel mešati“ percepciju.
„Mrtvi kut“, paradoksalno i duhovito, pokazuje se kao sjajan kut gledanja. Trenutak u kojemu likovi zamrače svoje poglede pune sebičnosti, kalkulacije i predrasuda postaje trenutak preobrazbe, duhovno-emocionalnog puta u vlastito bolje „ja“. U pogledu izgubljena putnika bez ključeva i kompasa zrcali se nada. Usprkos svim crnilima suvremenog društva, koje predstava diskretno ali jasno opominje, kao blještava svjetla semafora stoje tri lika triju različitih boja i jednake važnosti. Možda ne idu do istog cilja, ali slučajno idu istim putom. A taj je put demistifikacije cilja i slavljenja putovanja koje te čini boljim nadasve uzbudljiv.
