Mladi redatelj Igor Vuk Torbica (1987.) već je ZKM-ovim Hinkemannom pokazao da se nije došao šaliti (s) kazalištem i hvatati publicitet skandalima koji su sami sebi svrha. Iako je u „Mizantropu“ riječkog HNK-a posegnuo za klasicističkim predloškom, uspio je u njemu ostaviti svoj trag, a ne ismijati velikana neobjašnjivim odmacima od početnog teksta i interpretacije. Zajedno s dramaturginjom Natašom Antulov uspio je prikazati lik čovjekomrsca koji je daleko od crno-bijele karakterizacije.
Alceste (Jerko Marčić) iskren je i komičan kritičar, čudak u pokušajima socijalnih odnosa, kompleksni kompleksaš, djetinje zaljubljen u svoju brutalnu iskrenost, emocionalno frustriran i usamljen. Na samome početku u interakciji s publikom zaključuje da nas ne mrzi, nego prezire, „ali to je zato što vas volim.“ Slučajno odabranu gospođu iz prvoga reda moli da ga zagrli, a potom likuje kao da je od nas napravio majmune: „Zašto ljudi rade ono što im se kaže?“ Njegov prijatelj Philinte (Nikola Nedić), koji će i sam kasnije uznemirujuće uvjerljivo odglumiti jednog društvenog majmuna – poslušnika, pokušava mu kao djetetu i signalizirati kad iskrenost prelazi u vrijeđanje. Kada šarmantni Oronte (Jasmin Mekić) nadahnuto i komično izrecitira svoj sonet, Alceste ga popljuje svisoka i napomene da zataji svoje potrebe za pisanjem. Kasnije će se pokazati da je uvreda na uvredu kumovala bijednoj poziciji u kojoj će se Alceste naći.
Celimene (Katarina Bistrović Darvaš) tipična je fatalna žena, brbljava koketa oko čije se naklonosti bore trojica: Alceste, Acaste (Dražen Mikulić) i Clitandre (Aleksandar Cvjetković). Bizarnost leži u činjenici da je Celimene Alcesteova potpuna suprotnost: majstorica hinjene pristojnosti, tračerica i plitka osoba koja ulagivanjem pokušava napredovati na društvenoj ljestvici. Kada se Celimene sukobi s prijateljicom Arsinoe (Olivera Baljak) koja joj prigovori zbog njezina životnog stila, Alceste se oduševljeno izvali u stolicu i upija svađu, samo što ne zatraži kokice. Ne samo čovjekomrzac, nego i sadist, jedva dočeka trenutak u kojemu Celimeneinim udvaračima, markizima, otkrije da ih ona iza leđa ogovara i ponižava. Kad se kolo sreće okrene, Celimene doslovno završava na dnu, fizički ponižena i izopćena iz svog tračerskog društva, ali to Alcestea ne učini ništa privlačnijom prilikom za ljubav.
Jedna od najmučnijih situacija drame bio je Alcesteov suludi pokušaj pridobivanja ljubavi nedužne Eliante (Marija Tadić), Celimeneine sestrične. Eliante je prema njemu osjećala naklonost, no odvratni karakter koji se ne može voljeti učinio je svoje. Kad joj Alceste nametljivo ponudi svoju ljubav, sekundu nakon Climeneina odbijanja, a zatim svuče odjeću i nasrne na Eliante, većina gledatelja zgađeno okreće glavu. Do najgorega čina degradacije nije ni došlo, ni u tome je trenutku bilo jasno da rasplet neće biti ni satričan, ni peckav, a kamoli smiješan.
Redatelj publici daje do znaja da su prisutni i da je njihova voajerska uloga dio mizantropova svijeta. Alceste u ludilu prisiljava Celimene da poljubi jedva poznatog Orontea, želeći od nje napraviti zločinku, a od sebe žrtvu. „Učinite nešto! Oni moraju imati neki kraj!“ pokazuje rukom prema publici koja očekuje rasplet. Nakon još jednog iščitavanja originalnog Mizantropa, Alceste se pita: „Što ostaje nekom poštenom nego da se odstrani od svijeta?“ Ironično, tada je on na pozornici i u svome svijetu već odavno sam. Gotovo je suludo koliko se ta rečenica s velikim vremenskim odmakom može preslikati na hrvatsku stvarnost. Moliere kao da je pisao o naciji lažnih patnika koji bježe s pozornice koja bi im sudila. Političari, sportski dužnosnici, zlatna mladež... Poduži je popis onih koje bismo mogli preslikati na glavni lik. Zato je predstava pun pogodak – minimalno osuvremenjivanje predloška maksimalno je pokazalo stvarnost. I to ne Molièreovu, nego našu. Kad se svemu pridodaju odlične glumačke izvedbe i doprinos svih suradnika, mora se reći da je mladi Igor Vuk Torbica odradio posao iz kojega mnogi iskusniji redatelji mogu štošta naučiti.