Monodrame su nezahvalne. U njima svaki najsitniji propust tako lako izlazi na vidjelo, kao kad u praznom kazalištu nekome zazvoni mobitel. U monodrami je teško prikriti ili zamaskirati (sic!) loš tekst, neprikladnu dramaturgiju, neuvjerljivu glumu. Nema praznog hoda, zagrijavanja i ispipavanja terena, nema kalkulirane gradacije – monodrama mora biti uvjerljiva i snažna, in medias res, od početka. I komedije su nezahvalne.
Ako ste osoba koja komiku pokušava izazvati na kazališnim daskama, možete biti sigurni da je publiku lakše rasplakati nego od srca nasmijati. Takva su vremena. A kad u istom projektu spojite monodramu i izuzetno duhovitu predstavu koja doduše nije komedija, nego lecture performance s elementima komedije u priči o razvoju komičnih arhetipova – jasno je da morate biti poprilično ludi da se upustite u takvo što. Toj dozi ludosti dan nakon izvedbe „Maski“ na Marulićevim danima od srca aplaudiram i klanjam se kreativnom timu predstave koja je, halapljivije od Pometa Trpeze, pojela pozornicu, oduševila publiku i zlatnim se slovima upisala u vrhunce kazališnih izvedbi na ovom festivalu.
Predstava je rezultat koprodukcije Umjetničke organizacije Grupa i Dubrovačkih ljetnih igara, u suradnji sa Scenom Ribnjak i Teatrom Exit. Svojim ju je rijetko viđenim talentom maestralno interpretirao autor, redatelj i izvođač Dražen Šivak, a u jednoj od uspjelijih internih kazališnih šala osvrnuo se na vremena kad je „glumac bio sve u jednom i radio sve“, dok je ova predstava, eto, „monodrama, a dva dramaturga“. I zaista, nikako ne bi valjalo zaobići minuciozno razrađenu dramaturgiju koju potpisuju Patrik Gregurec i Karla Leko. Pametan, promišljen, informativan i lucidan tekst o povijesti razvoja maske, a time i glume i pozicije glumca, sveden je na pravu mjeru, ni u jednom trenutku pretenciozan ili dosadan, a u mnogočemu poučan, duhovit i provokativan.
Dražen Šivak kroz glumu iza četiriju maski (dio maski izradio je Miljenko Sekulić Sarma) prikazuje povijest maskiranja i glume, od špiljskih crteža do današnjih klauna s crvenim nosovima. Svaki njegov mini-prizor počinje oduševljenim uzdahom „maske“, uz sasvim životne priče tih fascinantnih kazališnih rekvizita koji još od ritualnih maskiranja preko razvoja grčke tragedije i komedije predstavljaju ulazak u drugu struku, drugi svijet, drugu stvarnost. Posebno je kvalitetno osmišljena pripovjedna linija o razvoju glumca, od „prvog kolege glumca“ na špiljskoj slici među kozama pa sve do današnjih glumaca, a za nekolicinu Šivak duhovito, iz perspektive koja mu to dopušta, mrmlja u bradu da se nekad glumcu izvedba plaćala večerom te da bi mnogi danas ostali gladni. Zdrava autoironija, ali i vrhunski prikaz metateatra, očituje se u prenaglašenim, granično karikaturalnim i patosom ispresijecanim izvedbama „glumačkih Biblija“ poput Homera, Shakespearea i Krleže.
Maska koja je u prethodnim vremenima srastala s glumcem i postala njegov jedini poziv može biti, u pogledu izražavanja emocija mimikom lica, i otegotna okolnost. Zato je Dražen Šivak usmjerio gomilu kreativne energije u svoje tijelo i scenski pokret koji je upravo fantastično oslikavao ljudske i životinjske karakter(istik)e. Maska gladnog seljaka na trenutak nas je iz poučne monodrame s elementima komedije bacila u skoro pa horor u potresnoj i jezivoj izvedbi koja je zastrašujuća, kako i sam glumac kaže, jer „svašta možemo očekivati od onih koji su gladni“. Njegov je škrti starac molierovskog tipa groteskno smiješan u svojoj iritantnoj sebičnosti, kao i priča o „nažalost mrtvoj tradiciji“ i glumcima koji su, našalit će se, u nekom zlatnom dobu poput srednjeg vijeka živjeli pod patronatom i financijama svojih mecena.
Vrhunci tekstualnog promišljanja i glumačke izvedbe ipak su u domaćim arhetipskim likovima koje, nažalost, i teorija i obrazovni sustav, pa i kazalište, nerijetko zapostavljaju ili nedovoljno ozbiljno promišljaju. Držićevu liku Pometa Trpeze udahnuta je jednaka količina energije proždrljivog mudrijaša i spletkaroša koliko i pozitivca kojemu je najveća mana hedonizam, a Krležin Petrica Kerempuh, nastao na tradiciji Tilla Eulenspiegela, fantastičnog indikatora ljudske gluposti u vlastitoj okolini, nije ništa drugo nego fascinantan, odigran tako da ne znamo koja bi nagrada mogla oslikati savršenstvo i sinergiju pokreta, glasa, dijalekta i razumijevanja duha vremena. Taj Šivakov Petrica, u srži komedijaš, ipak je duboko tragičan i nesretan lik u vremenima koja podcjenjuju, ranjavaju i uništavaju malog čovjeka. Interpretacija balade „Khevenhiller“, koja nažalost često biva srozana na skoro pa brojalicu punu dijalektizama s hrpom etimoloških figura kojima se ne traži značenje, dosegla je trenutak spajanja s publikom koja šutke, ali nevoljko prihvaća i shvaća „da nigdar ne bu da nam nekak ne bu“, kad u svijetu tuge i nepravde prema malima ipak ostaje „pesji brabonjek na bogečkem grebu“.
Najzahtjevnija od svih maski, crveni klaunov nos, u našem je shvaćanju vrlo blizak onom Mihalićevom klaunu koji se smije kad mu plač razara lice. I u tome je tragika komedije (paradoks!) naših života – u prihvaćanju ili neprihvaćanju činjenice da nas, kao u „Gumbelijum roža“, čekaju ako ne galge, onda barem lijes. Međutim, i sva su najteža pitanja prolaznosti lakša kad se, kao u premisi ove predstave, prihvati da maske nisu tu samo da skrivaju i zavaravaju, nego i da otkrivaju, uveseljavaju, poučavaju i ispraćaju nas iz prostora kazališta sa spoznajom o vlastitom i tuđem ja.
