Ako je netko znao humorom bježati od tmurnih oblaka ratnih vremena i posvemašnjeg defetizma, to je onda Ivo Tijardović. Ako mu netko komplimentira u raskošnoj radosti glazbe i režiji koja pršti od životnog veselja, to su maestro Hari Zlodre i redatelj Goran Golovko. Autorski tim predstave čine još i scenograf Zvonimir Mihanović, kostimograf Mladen Radovniković, koreografiju i scenski pokret potpisuje Jasna Frankić Brkljačić, oblikovatelj je svjetla Srđan Barbarić, oblikovatelj tona Damir Punda, asistentica redatelja Jelena Bosančić Petrašić, asistentica koreografa Nikol Marčić, asistentica scenografa Vesna Režić, jezični savjetnik Tonči Banov, a zborovođa je Maro Rica. Ta se kombinacija, na krilima prekrasnog angažmana Orkestra i Zbora HNK Split, uz sjajne soliste i vrlo upečatljivu podršku Baleta, pokazala pravim splitskim draguljem koji, iako spada u tradiciju o kojoj svi imamo mišljenje, svi je tobože sjajno poznajemo i svi je svojatamo, uvijek blista novim sjajem. Tako je bilo i na prvoj lipanjskoj izvedbi „Male Floramye“.
Opereta iz 1926. u prvome činu okuplja sve one živopisne likove i karnevalske radosti kojima se pokušava pobjeći od svakodnevice i misli o nadolazećem ratu. Zbor u bijelim maskama okupira šarmantnu mediteransku scenografiju (Zvonimir Mihanović) na kojoj se poigravaju snažno svečarsko i intimno romantično svjetlo (Srđan Barbarić). Barbara Sumić odradila je besprijekoran posao kao čangrizava i pronicljiva šjora Petronila, Floramyeina majka. Njezin je muški pandan šjor Filicijo, dežurni grintavac i stari splitski mudrac (Tonči Banov), a komičnom efektu stalno doprinose dežurni farabuti, šjor Dane i šjor File (Joško Tranfić i Bojan Brajčić), uigrani duo koji jednako uspješno donosi i jezične dosjetke i humorističan scenski pokret, a u pjevanju ne gube glumački šarm te stavljaju sve svoje izvedbene alate u službu gradnje likova voljenih lakrdijaša. Vlatko Belas svojim profinjenim baritonom utjelovljuje ozbiljnost redarstvenika – koja je paradoksalna baš u tom stalnom splitskom otporu svemu ozbiljnom koje se izvrne na šalu.
Vjerojatno je najbolje napisan, a i odigran Tijardovićev lik šjor Bepo Pegula, za kojeg je mladi pjevač Matija Škiljo stvoren. Groteskni pretjerivač, lovac na suknje koje mu stalno izmiču, neizlječivi romantičar i najnespretniji ljubavnik kojega su Split i Francuska vidjeli zaživio je u najboljem ruhu – i doslovno i figurativno. Škiljo je beskrajno zabavan sa svojim glumačkim rješenjima, mikroekspresijama lica, govornim kalamburima i pretumbavanjima umišljenih tuđica, a pjevački je miran, stabilan, uvjerljiv, lijepe boje glasa. Stalno se nalazi u vrhovima trokuta pikarskih likova, prvo sa šjor Filom i Danom, a zatim i s predstavnicima skoro držićevski bezobrazne omladine koja samo traži kavgu – što su izvrsno prezentirali Filip Luka Gospić i Andrija Nazlić kao navijači protagonista Mirka, koji žele osramotiti njegova kakva-takva suparnika, Bepa Pegulu.
Ljupki par Floramye-Mirko igraju prokušana lica, tenor Roko Radovan i sopranistica Tina Matković, koji su u takvoj kombinaciji već briljirali i u „Kraljici lopte“. Njihova mladenačka živahnost i žica za glumu stapaju se s upečatljivim glasovima, gdje kod Radovana dominira moćna voluminoznost i u ovom slučaju sjajno karakterni tenor, a kod Matković okretan glas svijetle boje, u govornom registru vrlo razigran (odličan za dozu ekscentričnosti u liku, kao i kod njene scenske majke Barbare Sumić). Radovan će svoj herojski moment dobiti u drugome činu, gdje je mogao punim plućima osvojiti teren ulogom ratnog heroja, koja mu je dopustila da se razmaše svojom neupitnom tehnikom i snagom transformacije. Slično svom scenskom partneru, Tina Matković jedva čeka dijelove da se pokaže – što je glasovni skok zahtjevniji, njoj je to draže. Lijepo je vidjeti kako se mladi pjevači za velike uloge snalaze u repertoaru koji ih izlaže izrazito poznatim melodijama, koje bi ostale prazne da se u njih ne uplete izrazita važnost glume – a glumačkog talenta imaju u izobilju. Pjevački gledano, „Mala Floramye“ za ansambl je više slastan zalogajčić nego velik zalogaj. Tijardović nije baš uvijek štedio pjevače, ali u ovoj opereti melodijske su linije protočne, čiste i vrlo pjevne. Ono što je malo odudaralo, primjerice zahtjev u boji dubina kod Mirka i nekoliko izrazitih otvorenih lirskih visina kod Floramye – Roko Radovan i Tina Matković odradili su kao prekaljeni profesionalci. I izgledom savršeno odgovaraju ulogama, posebno u prelijepim raskošnim karnevalskim kostimima.
Drugi je čin estetski sjajan skok u francuski „špital“ i okupljalište vojnika, scenografija je realistična i funkcionalna, a kostimi Mladena Radovnikovića pokazuju genijalnost prijelaza iz karnevalske bijele (!) u sterilnu bolničku bijelu – onako kako je Golovko postavio skok iz svijeta slavlja u svijet preživljavanja. Tina Matković emotivno i nježno donosi najljepšu ariju „Daleko m'e biser mora“, a nepobjedivi glumački tandem Pere Eranovića i Zorane Kačić Čatipović izaziva smijeh do suza svojom interpretacijom Markiza i Miss Eveline Beautyflower. Kačić Čatipović gradi lik kakav se neće moći ni oponašati ni karikirati – njezina je „Misili Bisili“ i naivna i dovitljiva, i komična i groteskna, no svakako pozitivna u svojoj snalažljivosti i upornosti. Iako ju je obilno začinila gegovima, Kačić Čatipović nije zanemarila nježnu stranu svoje junakinje, pritom se glasovno odlično snalazeći među kolegama pjevačima. Pere Eranović izvukao je svoje glavne komične adute iz rukava – glumeći Markiza izrugao se svakom lažnom autoritetu, umišljenu je veličinu junaka ponizio sopranskim govornim registrom, scenski mu je pokret bio kombinacija marša i karikatura političarskih plesova, a jezično-glumačke dosjetke poput odmjeravanja Floramye/Suzette i tobože slučajna prozivanja „Siset“ bile su urnebesne. Dodatno ih je zakucao Ivan Baranović kao savezički oficir s tikovima kojima se ne možete ne smijati. Režijska i koreografska rješenja izuzetno su zabavna, u kolektivnim scenama, u kojima bi se ansambl mogao „šlepati“ da su loše osmišljene, zapravo sve pršti od energije i zdrave doze ironije. Naime, humor se pojačava na najjače baš ondje gdje je raspoloženje najnapetije – u postratnoj bazi, među umišljenim i izmišljenim junacima i stvarnim heroinama – snažnim ženama.
Prva vidilica na Marjanu bila je prekrasna pozadina za treći čin, sretni ljubavni rasplet. U tom činu posebno valja pohvaliti Teu Požgaj Marušić i Đinu Vučković kao Floramyeine prijateljice, koje su sasvim ušle u ulogu zajedljivih mladih Splićanki. Sjajna artikulacija, glumačka ekspresivnost, a u prvome činu i vrlo skladna boja glasa u ariji s Floramye – sve je bilo na svom mjestu. Komike nije nedostajalo s neumornim Škiljkom kao šjor Bepom, koji ni u srazu s frenetičnim mornarom (Stipe Radoja) nije propustio priliku oboriti publiku s nogu, a susret s Misili Bisili, uz salve sočnih kletva, odglumljen je za anale. Pohvale idu i Zboru (posebno je lijep muški klapski a capella dio) i zborovođi (Maro Rica), a i Orkestru čija je izvedba prekrasna posveta svim bojama Tijardovića, od živosti i slavlja preko vojevanja i melankolije pa sve do idile i romantike. Njihov entuzijazam koji je ponekad dinamički „poklapao“ ostale nešto je na što se uz ponešto drugačije oblikovanje zvuka može utjecati. Ta bijela mediteranska glazbena kutija „Male Floramye“ prepuna karnevala, putovanja, baleta i traganja za ljubavi i identitetom tradicija je koja nikad neće pasti u zaborav, a i radost koja neće utihnuti.
