Kad vam netko kaže da je fešta u Vrgorcu organizirana "u nivou utakmice Lige prvaka", nemojte odmahivati rukom misleći da je to samo lokalni ponos. Nakon ovog vikenda i devetog izdanja Dana Dalmatinskog pršuta i vina, moramo skinuti kapu i reći – svaka čast čelnicima turizma, organizaciji i onom "jednom čoviku Vrgorca" o kojem svi pričaju. Više od 50 izlagača pretvorilo je ovaj naš gradić u pravo europsko središte gušta, spajajući ono najbolje od tradicije s čistim, modernim ljetnim hedonizmom.
Hladovina Gradskog parka bila je spas od ljetne žege, a pod krošnjama se tražila feta više. Vrgorac je, kažu nam stručnjaci, prirodno stvoren za ovo: drži lidersku poziciju u proizvodnji našeg zaštićenog Dalmatinskog pršuta, a leži na jednom od najvećih i najlipših vinogorja u Hrvatskoj. Ove godine, osim domaće zvijezde, rezali su se i Drniški, Istarski, slovenski Kraški, ali i slavni talijanski pršut iz Parme. A tek vina... Stare, očuvane sorte poput zlatarice vrgorske, trnka i plavke ove su godine pokupile sve simpatije.
Krenuli smo lagano u obilazak, od štanda do štanda, privučeni mirisima, smijehom i glasnom ćakulom.
"Ma kakva industrija, sve je to manualnost!" – Talijanski đir iz Parme
Prva stanica – gosti iz Italije. Parma je poslala opasno jaku ekipu, a štand im je bio nakrcan sirinama Parmigiano Reggiano, salamama i pršutima. Tamo nas je s velikim osmijehom dočekao Gianni iz tvrtke Il Salumiere, spreman za razgovor i razmjenu iskustava.
"Hvala vam na dobrodošlici! Prvi put smo u Vrgorcu i odmah smo vidjeli da je ovo izuzetno zanimljiva fira. Pomaže nam da osjetimo novu stvarnost, da vidimo kako se radi kroz cijelu Hrvatsku", objašnjava nam Gianni na simpatičnoj mješavini jezika.
"Čuli smo da ovaj sajam raste iz godine u godinu. Za nas je ovo velika stvar – donijeli smo naše iznimne talijanske proizvode, parmigiano, prosciutto, vino, ali smo došli i vidjeti vaše blago. Vaš Dalmatinski pršut je jako zanimljiv, izuzetno dobar, ima onu finu notu dima i potpuno je drugačiji proizvod od našeg parmanskog."
Kad smo ga pitali u čemu je tajna njihovog slavnog sira Parmigiano Reggiano i kako drže tradiciju, Gianni je samo podigao ruke: "U manualnosti! To nije industrijski proizvod, nego manualni, artizanalni rad. Sve se radi ručno – od obrade u faktoriji, oblikovanja formi, pa do dugog zrenja u sali. To je tajna zašto proizvod ostaje tako zanimljiv. To vam je kralj sireva za nutriciju – pun je proteina, a zbog dugog zrenja nema laktoze, pa ga može jesti cijela populacija. Idealan je za mediteransku dijetu."
Ponosno nam pokazuje i ostale delikatese: coppu, mortadelu, salamu di Felino i strogino koji se, kaže nam, radi od čistog mesa namijenjenog parmanskom pršutu. Odmah do njih, na štandu domaće mesne industrije Pivac, gužva je bila još veća. Ljudi komentiraju, hvale, daju najviše ocjene... Međunarodne nagrade na njihovim proizvodima jasno govore da je riječ o brendu koji je proslavio i Vrgorac i cijelu Dalmaciju.
Miris djetinjstva i tajna sretnog uštipka
Dok smo ćakulali s Talijanima, s desne strane nas je presjekao miris toplog, prženog tijesta. Odlazimo prema štandu gdje se na veliko pripremaju i peku tradicionalni uštipci. Tamo je prava ludnica, a Josipa Bušić iz tima koji vodi prezentaciju "Pivac, večer vina i meze" jedva stiže okretati tijesto na vatri.
"Evo nas, pečemo prave hercegovačke uštipke, stigli ravno iz Hercegovine u Vrgorac!", smije se Josipa dok joj čelo rosi od topline.
Pitamo je odmah za recept i kako postiže da budu tako prhki. "Recept je jednostavan: brašno, voda, mlijeko, jaja, sol, malo ulja i mineralna voda. Ključ je u tome da se smjesa dobro izmiša i da se brašno dodaje postepeno. Ali, evo vam i naš tajni recept – uli se malo rakije unutra! Rakija ne dopušta tijestu da upije puno ulja."
U razgovor se ubacuje i ekipa iz reda koja komentira jačinu vatre. "E, ne treba prejaka vatra!", ispravlja ih Josipa. "Vatra mora biti umjerena. Ako je prejaka, uštipci brzo izgore izvana, previše pocrne, a unutra ostanu sirovi i masni."
Na pitanje koliko su ih već ispekle, Josipa odmahuje rukom: "Puno, stalno pečemo i ne stajemo! Nevjerojatno je kako jedna tako jednostavna stvar privlači ljude. Stranci kad zagrizu ostanu bez teksta. Ovo ljude vuče iz starina, spremni su čekati u gužvi i platiti, jer ovo je pravi domaći specijalitet."
"Samo ljubav i morska sol" – Miljevačke priče o buri
Umorne od stajanja, noge nas nose do pršutane Belcro s Miljevaca, gdje nas dočekuje Drago Pletikosa. Čovjek ima 43 godine staža u ovom poslu, a izgleda toliko vitalno da smo ga odmah morali pitati za formulu zdravlja.
"Formula? Samo rad, ništa drugo! Jedan dobar, pošten rad čovjeka i održava u životu", mudro će šjor Drago dok nam reže fete pršuta koji miriše na buru i planinu. "A što se tiče ovih naših proizvoda, tajna je u tome što su potpuno prirodni. Nema nikakvih umjetnih dodataka, samo čista morska sol. Tako radim pršut, pancetu, pečenicu i buđolu – ta četiri proizvoda."
Zanimalo nas je po čemu su Miljevci tako posebni za sušenje mesa.
"Imamo specifično područje", objašnjava Drago. "Okružuje nas rijeka Krka, blizu je Skradin i more, a s gornje strane su nam planine Promina, Svilaja, Velebit i Dinara. Zbog toga kod nas uvijek pušu neki vjetrovi. Takva nam je klima da smo u pet godina snimanja i praćenja zabilježili svega dva dana magle! Ali, za dobar proizvod nije dobro ni da stalno puše čista bura. Bolje je kad je malo mišano, kad se vjetrovi smjenjuju."
Drago danas proizvodi oko 15.000 komada pršuta godišnje, a posebno mu je drago što mu je sin ušao u posao i zavolio tradiciju. "Ovo možeš raditi samo s ljubavlju. Sve drugo dođe na svoje, ali ako ne radiš s ljubavlju, onda nemaš pravi proizvod."
Mlada snaga vrgorskog vinogorja i slovenski div od 150 kila
Kakav bi to pršut bio bez dobrog vina? Svratili smo na ćakulu kod ekipe iz vinarije Džijiko koja nam stiže iz mjesta Dusina pokraj Vrgorca. Mlada ekipa, na tržištu su od 2020. godine, ali već opasno nižu uspjehe.
"Imamo četiri naša proizvoda", ponosno nam pričaju. "Od bijelih vina radimo autohtonu maraštinu, zatim imamo merlot, rose od merlota i plavine, te naš trnak koji je nešto novo u našoj vinariji, a već je prošle godine na prestižnom ocjenjivanju Mundo Vini osvojio zlatnu medalju! Volimo se malo podičiti tim našim medaljicama."
S obzirom na ljetne temperature, pitali smo ih što se najviše pije.
"Za ljeto je najbolja naša maraština, svježa, s 12% alkohola, pravo vino koje osvježava. Imamo i roze, lepršav i mirisan, idealan za dame, ali i za gospodu. A kad se prelazi na ozbiljniju hranu i jaču mezu, onda idu naš robusni merlot i trnak koji nosi zlato." Kažu nam da ih domaći ljudi u Vrgorcu izuzetno podržavaju: "Iako ovdje svaka kuća ima svoj podrum i radi svoje vino, ljudi itekako kupuju i cijene naša vina iz lokalnih vinarija."
Dok smo pijuckali maraštinu, pažnju nam je privukao ogroman šušur malo dalje. Ekipa iz Slovenije donijela je nešto što se rijetko viđa – mortadelu veću od čovjeka!
"Stigli Slovenci u Vrgorac!", smije se Kristan Šelj dok reže komade goleme mortadele. "Šalimo se da Slovenci rade mortadelu još bolje od Talijana! Unutra ide samo čisto meso i malo lipe, kvalitetne masnoće. To se dobro izmiša, ispeče i to je to." Kad smo ga pitali koliko je teška, Kristan kroz smijeh kaže: "Otprilike više nego ja – ima dobrih 150 kila, a dugačka je metar i šezdeset! Nadamo se da će je ljudi pojesti u ova dva dana, kako je krenulo – hoće sigurno."
Osim mortadele, donijeli su i Kraški pršut iz svog kraja, a njegov kolega Luka Mihalić iz vinarije Radgonske gorice predstavio nam je slovenske penine.
"Radimo pjenušce po klasičnoj šampanskoj metodi i po Šarma metodi. Mi smo najveća i najstarija vinarija za pjenušce u Sloveniji, a naša 'Zlatna penina' je pravi simbol i ponos Slovenije", kaže nam Luka.
Tajna babe Zele i slavonski med usred Dalmacije
Šetajući dalje, privukao nas je miris pravog starinskog komina. Tamo nas je dočekala gospođa Tina koja priprema tradicionalno jelo koje u ovim krajevima budi posebne uspomene.
"Ja sam Tina, a ovo je soparnik 'Baba Zela'", kaže nam ponosno. "Ovaj recept potječe iz Poljičke republike, moja pokojna baba je bila iz zaleđa Omiša, iz Šćadinog doca, i ja sam odrasla uz taj njezin komin. Kod nas u Vrgorcu se to tradicionalno zvalo zeljenik, ovo 'soparnik' je malo moderniji naziv. Donijela sam ovdje dašak tradicije moje babe, nadam se da me ponosno gleda od nekud s neba. Radim ga i danas na starinski način, na pravom kominu kako se radilo nekad. Količine nisu velike jer se sve radi ručno, ali je izuzetno ukusan. Tradiciju pokušavam prenijeti i na svoju kćer."
Tina nam objašnjava da je najveća tajna u vatri i drvima: "Stari ljudi nisu koristili velika, debela drva. Oni su skupljali brstine i sitno grmlje koje bi koze brstile sa strane, time se ložilo. Tako i ja danas radim, to daje onaj pravi, izvorni okus."
Na sajmu smo sreli i ljude iz daleka koji su u Vrgorcu pronašli svoj dom za vikend. Anđelko Bjeraci stigao je čak iz Slavonskog Broda sa svojim OPG-om.
"Moja se obitelj bavi pčelarstvom već 70 godina, ja sam treća generacija. Tek zadnjih deset godina možemo reći da živimo isključivo od ovoga. Supruga i ja smo u tome zajedno 24 sata dnevno. U Vrgorcu smo prvi put i prezadovoljni smo. Ljudi najviše traže naš med u saću i svježu matičnu mliječ, jer to su proizvodi koje je najteže patvoriti", priča nam Anđelko.
Malo dalje, susjeda iz blizine, Mirjana Marević iz Kobiljače, donijela je pravo bogatstvo domaćih likera, rakija, maslinovog ulja i suhih smokava.
"Rad na zemlji je mukotrpan, ali kad vidiš zadovoljstvo ljudi, sve se isplati. Volimo svoj posao. Kupci nam najviše traže smokve i likere, a posebno im je zanimljiv naš Limoncello – limun je domaći, ravno iz Neretve, ali je receptura prava talijanska", otkriva nam Mirjana.
U kutu parka zatekli smo i šjor Zvonka Škeleđiju, umirovljenika koji na sajam nije došao radi hrane, nego radi svog dugogodišnjeg hobija – izrade maketa i modela.
"Ovim se bavim oko 15 godina", kaže nam Zvonko dok nam pokazuje minijaturne crkvice, kapelice i vikendice. "Većinom to podijelim obitelji i prijateljima, sad sam iznio par komada na sajam da vidim kako ide, ali prodaja je slaba. Vrgorac je mala sredina, nema ovdje nekog velikog interesa za makete, ali meni je ovo gušt i odmor za dušu."
Europski Vrgorac pod zaštitom i planovi za jubilarnu desetu
U opuštenoj atmosferi zatekli smo i visoke goste. Željka Gudelj-Velaga, ravnateljica Uprave za potpore poljoprivredi i ruralnom razvoju pri Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, podijelila je s nama svoje dojmove.
"Veliko je zadovoljstvo vidjeti da se ova proizvodnja održava. Dalmatinski pršut ima zaštitu na europskoj razini oznakom zemljopisnog podrijetla. To je izuzetno važno za očuvanje identiteta i prepoznatljivost kvalitete na tržištu. Ministarstvo stalno osigurava potpore, a nove potpore stalno dolaze. Naši poljoprivrednici ih trebaju koristiti kako bi ojačali proizvodnju, modernizirali je i postali konkurentniji na teškom tržištu."
Na samom kraju večeri, kad se park pretvorio u veliku pjesmu, uspjeli smo uloviti gradonačelnika Milu Hercega i direktoricu Turističke zajednice Željku Opačak. Bili su umorni, ali s golemim osmijehom na licu.
"Gradonačelniče, je li uspjelo?", pitamo s nogu. "Evo, kao što i sami vidite – najveći broj ljudi i posjetitelja do sada!", ponosno će Mile Herceg. "Stigli su nam ljudi iz cijele Hrvatske, Hercegovine, Crne Gore, Slovenije, Italije... Svi su presretni i prezadovoljni, a i mi smo. Ali nema stajanja. Jedva čekamo iduću godinu, naše desete, jubilarne dane! Pripremamo takva iznenađenja za vas kakva još niste vidjeli i koja sigurno nikad nećete zaboraviti."
Direktorica turističke zajednice Željka Opačak Radonić samo je potvrdila njegove riječi: "Već devetu godinu zaredom radimo ovu manifestaciju. Kad smo krenuli tamo 2016. godine, nismo smjeli ni maštati da će ovo postati ovako velika međunarodna priča. Ali zapravo – u dubini duše jesmo sanjali! Formula je jednostavna: pršut, vino, dobra spiza i dobro društvo. A ovaj ambijent našeg stoljetnog parka zaokruži cijelu priču i daje onu predivnu vibru koju ljudi osjete. Manifestacija raste najviše zahvaljujući usmenoj predaji, od usta do usta. Čim ovo večeras privedemo kraju, odmah sutra s gradonačelnikom krećemo u akciju za dogodine!"
U glazbenom dijelu nastupili su Stela Rade, iz Makarske band u duplom timu Specijalci- Gojak band, Željko Andrić saksofon, DJ Renato Gradac. Večeras spektakl u Vrgorcu, piva Petar Grašo.
Odlazimo iz Vrgorca kasno u noć, punog srca i punih trbuha, uz obećanje da se iduće godine vidimo na velikom jubileju. Jer fešta koja ima dušu, dobre ljude i ovakve gušte ne propušta se ni za što na svijetu!
