Redatelj Ivan Plazibat za svoj je novi pothvat izabrao teško probavljiv psihološki triler Dennisa Kellyja. „Obitelj“ je priča o svemu onome što bi moglo biti, a nije: Helen (Ana Marija Veselčić) i Danny (Goran Marković) mlad su, privlačan i naizgled skladan bračni par s jednim djetetom. Liam (Stipe Radoja) je pridruženi, treći član, Helenin brat i povremeni priključak sretnome domu, simpatičan i privržen mladić koji uzore traži u sređenijim članovima obitelji. Međutim, kad se Liam usred romantične večere pojavi krvav do laktova, obiteljska je dinamika trajno narušena.
On ima dosje zato što nema sreće
Liam dolazi krvav, ali relativno miran – pokušao je, naime, pomoći izbodenu čovjeku kojega je sreo na ulici. Tu verziju odmah propituju i Helen i Danny, ali što Liamovi živci više plešu na rubu puknuća, Helen sve manje želi znati, a Danny je sve sumnjičaviji. Osim toga, Liam ima tendenciju upadanja u loše društvo, a sam kaže da se često nađe na krivome mjestu u krivo vrijeme. Radoja ga je sjajno dočarao, do te mjere da je Liam jedini lik koji svojim naivnim, budalastim dosjetkama može izvući osmijeh na lice dok cijela obitelj pati zbog svega onoga što je uljepšano ili prešućeno.
Naturalistički faktor nasljeđa i rase igra neobično veliku ulogu u drami. Znamo da su Helenini i Liamovi roditelji mrtvi, ali ne znamo tko su biološki roditelji, a tko posvojitelji. U pozadini tinja neugodna priča o sestri koja je bila bolji „materijal“ za posvajanje, dočim je brat mogao izgledati kao „višak“ jer je društveno neprilagođeniji. Sjajno se to nadovezalo na nedavni autorski projekt „Domaši“ protagonistice Veselčić u kojemu smo mogli barem naslutiti neke od problema s pripadnošću i identitetom koji muče djecu bez adekvatne roditeljske skrbi.
Metafore i aluzije
Kellyjev tekst može biti tračak novoga ako se dovoljno odmaknemo od svega što smo dosad gledali i sagledamo situaciju iz njegove perspektive (što gledatelju laiku nije lako). Drama „Orphan“ na kojoj se temelji hrvatska inačica „Obitelj“ napisana je prije 10 godina, kada je naša sredina o migrantima, crncima, Arapima i nasilju gradskih banda znala vrlo malo, za razliku od Kellyja koji je u Londonu svakodnevno živio srazove i krvave obračune kultura i frakcija. Znao je dovoljno da napiše potresnu dramu iz koje će rasna mržnja izviriti kroz niz praznih isprika, a ljudska nemogućnost oprosta rezultirati katarzičnim krajem, koji je u Plazibatovoj verziji ponešto izmijenjen.
Osim toga, u „Obitelji“ se jasno ocrtava aluzija na Camusova „Stranca“, odnosno Mersaulta kojemu se sudi za ubojstvo Arapina, a s tajanstvenim ga Liamom povezuje čudna racionalizacija zločina i potencijalnih zločina, poput iritacije bljeskom noža i provokativna pogleda. Liam je možda i privlačniji lik jer je obavijen velom tajni i nije bezosjećajni sumnjivac nego čovjek čija se patologija očituje u želji za normalom i obitelji. Međutim, želje su u raskoraku s mogućnostima.
Ja se ne bojim boriti za svoju obitelj
Iako je ova predstava originalna u svojoj brutalnosti i sjajnoj glumačkoj postavi, na nju već u startu pada težak teret nekoliko vrlo sličnih tema. O žrtvi čijom je krvlju Liam okrvavljen do posljednjih minuta saznajemo samo ovo – da se radi o Arapinu. Ta je informacija, sitnim vezom provokacija koje su Veselčić i Marković sjajno dočarali, iscijeđena iz Liama, za kojega je, usput budi rečeno, Radoja stvoren. Nije toliko teško (ne prvi put) odglumiti odmetnika u svađi sa zakonom, ali biti ostavljeno dijete, posrnuli brat, vapijući za normalom, a duboko, do bolesti nesretan i nesređen – nije lako. Marković je dokazao da može glumiti sve: od zaljubljena šaljivdžije u Maloj Floramye, preko lucidna alfa mužjaka u Kroćenju goropadnice, sve do nježna, ali povodljiva supruga koji puca pod teretom supruge i „miraza“ koji mu je uprtila. Jednako je sjajna Veselčić čija mladenačka ljepota i šarm ne zasjenjuju talent koji trpi i uloge slatkica u dječjim predstavama, i uloge potpunih negativki i vještih manipulatorica.
Vratimo se na Arapina, odsutnog Drugog koji kroji sudbine. Tamnoputi migrant ili nečisti uljez koji remeti dinamiku svakodnevice sada je već, htjeli mi to priznati ili ne, prežvakana kazališna tema. Glumio ga je nedužni, a okrivljeni plesač Nikša Arčanin u Azizu, glumili su ga Frljićevi protagonisti u predstavi Naše nasilje, vaše nasilje, glumili su ih Dušan Bućan i Filip Vidović u uspješnici Ciganin, ali najljepši. Tema ponekad pronađe autora, a ne autor temu, no činjenica je da svaka sljedeća predstava koja se dotiče problema migranata ima taj nesretni sindrom reprize i težak zadatak da bude atraktivnija, dirljivija ili barem skandaloznija od prethodne. Time nipošto ne želim obezvrijediti „Obitelj“ koja je glumački na najvišem nivou, minimalistička scenografija hladna stana i dramatična glazba i rasvjeta sjajno funkcioniraju, a pitanje koje postavlja originalno je i nadasve potresno – postoji li granica kada presijecamo obiteljske veze i uključujemo zdravu logiku, ili pri pomisli na obitelj prvo srljamo u izgovore, a tek onda razloge.
