Predstava „Kućica za pse“ u produkciji Arterarija izazvala je buru emocija u publici na Sceni 55 u sklopu 35. Marulićevih dana. Dorotea Šušak, Mario Mažić i Romano Nikolić u suradnji s izvođačima oblikovali su iznimno snažan, provokativan i potresan tekst o obiteljima koje se urušavaju uzdrmane traumatičnim sjećanjima na ratna silovanja. U predstavi igraju Anita Matić Delić, Dušan Gojić, Jelena Graovac Lučev, Nikola Nedić i Davor Tarbuk, kostimografiju potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin, skladatelj je Damir Šimunović, asistentica kostimografije Ana Roko, a producentice su Pavla Miličić i Tatjana Aćimović.
„Kućica za pse“ tipičan je arterarijevski naslov koji više skriva nego što otkriva, a da bi se došlo do razumijevanja njegova značenja unutar barem dviju raspalih kuća i obitelji, nužno je duboko uroniti u predstavu koja je slojevita, u gusto zbijenim emocijama koje se zatomljuju i eksplodiraju između oca i kćeri te majke i sina. Dvije obitelji iz različitih sredina duboko su napaćene zbog teške ratne traume, silovanja oca i majke, koje se kroz krivnju i šutnju prenosi i na sljedeće generacije. Dušan Gojan i Jelena Graovac Lučev izvrsno oblikuju isprva iznimno topao odnos oca i kćeri, sa svim onim sitnim nježnostima poput pletenja pletenice i odgovaranja na znatiželjna dječja pitanja pa sve do mučne šutnje i otuđivanja, koji su posljedica turobne zatvorenosti u prostor očeve traume. „Kako si, tata?“ u njihovu svijetu raste u tužno priznanje poraza gdje se ni ocu ni kćeri više ne može pomoći jer je zid svega neizrečenog između njih toliko visok da djeluje kao nepremostiva prepreka svakom sljedećem isforsiranom susretu i kurtoaznim razgovorima koji samo dokazuju koliko su daleko jedno od drugoga.
Nastup vrijedan svake pohvale prikazala je Anita Matić Delić u ulozi majke koja se, silom neprilika, nađe oči u oči s izvorom svoje traume, ratnim silovateljem. Čin silovanja u njoj nije izazvao samo cjeloživotni bijes, nego i želju za osvetom i povratnom silom – majka koja žali za otporom voljela bi da je, umjesto zaštite svoga tijela, bolje zaštitila srce, a pritom svojom reakcijom uništila i dušu agresora. Matić Delić od prve sekunde angažirano plete tkanje lika koji je čista hrabrost i nježnost prema svome djetetu, svjedoku nezamisliva zločina, ali i simbol otpora svijetu u kojem žrtva za sobom vuče sram kao nasilno prikačeno breme kamenja zbog kojega je teško uspraviti ramena. Mater dolorosa i majka-hrabrost u jednom – koncept je to koji mogu iznijeti samo valičanstveno posvećene glumice poput Anite Matić Delić. Mladi Davor Tarbuk pružio je rijetko viđen nastup kao pomahnitali bijesni dječak koji vučjim zubima škljoca oko svoje kućice i centra svoga svemira, majke, ali svjestan svoje nemoći da je zaštiti, pokazuje otvorene pukotine bespomoćnosti dok se igra, ironično, s figuricama vojnika. Nikola Nedić bio je točka na i u ovom tužnom trokutu, prikazavši sina u odrasloj dobi, ali nimalo stabilnijega od svoje dječje prilike. On se samorazara krivnjom, histerizira na majčinu nježnost koju doživljava kao matroniziranje, pokušava prigušiti i zaboraviti trenutak u kojemu je, sasvim ljudski – a i životinjski inteligentno, umaknuo u pseću kućicu da spasi svoj život.
Tekst „Kućice za pse“ prava je umjetnička poslastica. Dijalozi su nepretenciozni, a moćni, pogotovo ondje gdje živo opisuju dječju perspektivu svijeta i superjunaka – majki i očeva. Monolog Anite Matić Delić u kojemu majka žali za izostankom izbora tijekom silovanja, sa zaključkom da bi, da ima priliku da vrati vrijeme unatrag, rekla „Neka me raščetvori – samo neka mi ne dira dušu“, vrijedan je udžbenika – i onih dramaturških, ali i glumačkih. Arterarijeva odluka da beskompromisno gradi dirljive komorne drame, skučene u uske prostore koji izazivaju erupcije emocija koje uske kuhinje i sobe ne mogu zadržati, i ovaj se put pokazala kao pun pogodak za duboku psihologizaciju likova. Na kraju krajeva, jedno je u nizu briljantnih režijskih rješenja stavljanje likova za obiteljski stol, mjesto radosti i zajedništva, koje pod bremenom zataškavanih trauma i neizrečenih riječi postaje mjesto srama, šutnje i zamjeranja.
