Omnibus Kraj svijeta u tri čina nastao je prema tekstovima Pod suknjom Kristine Kegljen, Aktivistice Katje Gorečan i Svijet zaslužuje kraj svijeta Tijane Grumić. Koprodukcija Zagrebačkog kazališta mladih (Hrvatska), Festivala Borštnikovo srečanje – SNG Maribor (Slovenija) i Beogradskog dramskog pozorišta (Srbija) rezultirala je projektom iz kojeg vrište aktivizam, feminizam i posvemašnja borba protiv nasilnih tvorevina suvremenoga društva koje svakodnevno, privatno i javno, izvršava nasilje nad ženama. Predstava je dio projekta Skriveni glasovi iz sjene pandemije koji je podržan iz fonda Creative Europe Programme (CREA).
Prvi dio omnibusa, prema tekstu Kristine Kegljen, bavi se odnosom majke i kćeri, žrtava nasilnoga supruga i oca. Posebna je snaga u tekstu što se otpočetka uspješno izmicao svim vrstama romantiziranja toksičnih odnosa. Neimenovani i neviđeni otac, koji za publiku ostaje samo monstrum iza vrata, nasilnik u pelenama o kojemu se ne može procijediti nijedna pristojna riječ, jednako je važan za radnju kao i majka i kći. Zbog njegova su nasilja njih dvije svedene na ranjene divljakuše, duševno iscrpljene i tjelesno iscijeđene sjene samih sebe. Tom otužnom kromanjonskom izgledu dodatno doprinose krzneni kostimi, raščupana kosa i toljagasta kost koja otpočetka sluti na zlo.
Katarina Bistrović Darvaš, glumica upadljive holivudske ljepote i osvježavajuće prezentnosti, posjeduje snažnu moć transformacije koja s nje u sekundi miče eleganciju i zavodljivost, ustupajući mjesto onom divljem i animalnom. Žena koja postaje barbar, zvijer koja kost/koljenicu zavija kao toljagu i koja, pritisnuta nasiljem, odluči odgovoriti još nasilnije – ubojstvom i komadanjem, ipak je više dramatičan nego hororičan lik. Bistrović Darvaš i u najkritičnijim situacijama, kad njezin lik slomljen od zlostavljanja planira ubojstvo muža, ne gubi onaj topli, majčinski dio karaktera. Posebno su potresne njezine replike iz kojih je vidljivo da bi majka, poput Ibsenove Nore, prvo trebala preodgojiti sebe da bi mogla odgajati kćer („Ne lebdjeti, čvrsto stajati na zemlji“, „Ubila me ljubav tvoja“).
Anđela Ramljak briljira u ulozi njezine kćeri, koja samo želi odrastati po svojim pravilima, skačući, plešući, noseći minicu, pušeći cigaretu – čijeg se dima teško dokopala jer je publika s upaljačem bila doslovce sleđena od njezinih frapantnih skokova iz ranjene djevojčice u suradnicu u zločinu. Ramljak djeluje kao netko tko jedva čeka šokantne izazove jer u njima pronalazi izuzetno uspješna glumačka rješenja i plijeni pozornošću. Obje su glumice maestralno „zakucale“ kad su iz svojih krznenih okova, neljudske patnje i krvave (i doslovno i metaforički) osvetoljubivosti ušle u dogovoreni kȏd svjedokinja na sudu koje o smrti oca i muža ne znaju – ništa. A redateljica Selma Spahić nudi samo jedno među desecima bizarnih, ali istovremeno fantastično uspjelih rješenja borbe protiv nasilja – na silu zatvorenu hladnjaču na koju su dvije napaćene žene još i nakalemile vazu cvijeća. Groteska na najjače! A sve to krvavocrvenih očiju sa zidova obiteljske kuće promatraju preparirane životinje.
Drugi čin nosi naziv Aktivistice, a izvode ga glumice SNG-a Maribor: Petja Golec Horvat, Nina Kuclar Stiković, Rina Pleteršek, Barbara Polajnar, Milena Pučnik, Špela Setničar i Gaja Višnar. Aktivistice započinju autoironijom – „volontiranjem na feministički način“ – čišćenjem zemlje iz prethodnog čina. Međutim, što dublje prikazuju poteškoće radnica u kulturi, koje su posebno kulminirale za vrijeme pandemije korona virusa, smijeh se sve brže otapa s lica publike. One progovaraju o svemu onome o čemu se bezglasno šapće ili licemjerno šuti, raščetvoruju glumačka iskustva u kojima muškarci koriste poziciju moći, prisjećaju se neprikladnih i uvredljivih komentara na njihov izgled, crno na bijelo ističu da „samozaposlena dramaturginja ne može napuniti frižider“ te da gnjusni poslodavci itekako prodaju priču da je honorar za umjetnost ljubav, a ne novac. Njihov se čin odvija u kontinuiranom plesnom pokretu koji izgleda kao perpetuirana muka, a njihovi jednoglasni vapaji odzvanjaju kao kletve svih onih sposobnih, kreativnih, radišnih i iskorištavanih žena koje životare jer se njihov umjetnički doprinos ne važe na kilograme i ne mjeri u brojkama.
Teško je treći čin Svijet zaslužuje kraj svijeta po tekstu Tijane Grumić nazvati šećerom za kraj kad se u obzir uzme količina gorčine koja se u njemu akumulirala, ali zasigurno ga se može nazvati vrhunskim epilogom u kojem je, uz održavanje publike u šoku i ciljanoj nelagodi, bilo i mnogo smijeha. A počelo je kako drugačije nego bizarno – monologom krmače (trinaestog praseta) kojim je Milica Stefanović hladnokrvno načela „svet koji je zaslužio kraj sveta“. Ono što je na trenutke izgledalo kao kakva akcija zelenih bivše Jugoslavije ili veganski promo video vrlo je brzo postala priča o nasilju ljudi nad prirodom, i to onom osobito nepotrebnom, onom koje ponižava životinju koja leži i gleda nebo samo zato da se dokaže da je čovjek arbitar koji smije i treba lupiti šakom o stol ili nogom o trbuh sa sisama koje doje trinaest praščića.
S obzirom na težinu teme (majka krmača suočava se s radnicom u mesnici u potrazi za pravdom za svoju djecu), više je nego dobrodošla činjenica da je Mirjana Karanović u svoju ulogu studentičine majke i mesarice upisala otužnu ignoranciju, ali toliko ljudsku i poznatu da je svaka njezina mimika izazivala salve smijeha. Slično je prošla i talentirana mlada Bojana Stojković – iako je glumila odbojnu babu lihvaricu, zlatnu treš verziju Aljone Ivanovne (s maestralnim režijskim manevrima poput glume svisoka – s radnih skala – u plaštu dovoljno dugačkom da bauštelsko rješenje izgleda kao Met Gala), bogatašicu koja u koroni iz teške gluposti i bahatosti skromnoj studentici povisuje stanarinu, njezine su histerične replike o bivšim muževima (posebno onome koji je „toliko ružan da pacov ne bi krenuo za njim ni da čarobnu frulu svira“), lakom bogaćenju i lošim navikama dovele do odzvanjanja kazališta smijehom. Kolegicama iz Beogradskog dramskog pozorišta vrlo je uspješno „uskočila“ i Anđela Ramljak kao studentica filologije protiv koje se okrenuo cijeli svijet, ali ona nikako da pukne – jer je u dubini duše dobričina. Međutim, teška vremena zahtijevaju teška rješenja, a kad je manjak novca u pitanju, na pladanj se mogu staviti i vlastite jajne stanice – ali i trinaest morbidnih pupčanih vrpca majke krmače. Jer majka je majka i žena je žena – patnja jedne od njih na kraju je dana kolektivna, splitska je publika imala itekako priliku shvatiti dok su glumice triju kazališta vrvjele po parteru.
Bizarno – da, morbidno – da, istinito – da. „Kraj svijeta u tri čina“ bez pardona ostavlja gledatelje u nelagodi. Nevolja je samo u tome stiže li poruka o društvenoj nepravdi, zlostavljanju supruga i kćeri, omalovažavanju radnica u kulturi i silovanju majke prirode na prave adrese. Oni koji kroje sudbine današnjih žena, a kazališta su zadnji put vidjeli u jasličkoj skupini, teško će umiriti svoje zlatne stražnjice da bi tri sata gledali predstavu koja govori o kraju svijeta kroz vidno polje žena. Dugačko i žuljavo za guze naviknute da udobnost ignoriranja, čak i za predizborno vrijeme.
