Nakon opere „Dioklecijan“ i baleta „Othello“, Shakespeareova drama „Julije Cezar“, svevremenski tekst o rastu i raspadu autokratske moći, zaokružila je dramski program Splitskog ljeta, čija je premisa bavljenje kultom ličnosti. A gdje ćeš bolje ličnosti od rimskog vojskovođe, državnika i pisca, osvajača Galije, doživotnog diktatora, sinonima za autokratskog vladara – koji je s druge strane bio beskrajno karizmatičan, reformator i taktičar, sjajan govornik kojemu su i Kvintilijan i Ciceron priznavali elegantia Caesaris. Kad bismo u jednoj rečenici morali dati zapažanje o „Juliju Cezaru“, istaknuli bismo da je riječ o predstavi koja djeluje kao dugogodišnja psihološka studija, u rukama gostujućeg redatelja koji se demokratično i mudro, na tome mu čestitamo, prema nevjerojatno talentiranom ansamblu Drame HNK-a ponaša kao da su njegovo ishodište i cilj. Od Martovskih ida 44. godine prije Krista do 21. stoljeća i projekcija upravo tinjajućih ratova, „Julije Cezar“ sažeo je strahote nedavnog „Woyzecka“ i razbijanje iluzije besmrtnosti „Dioklecijana“, a odvio se na Srebrnim vratima, istočnom ulazu u palaču cara Dioklecijana, još jednog autokratskog nesretnika koji je abdicirao srušenih snova, što Cezar nije stigao pod urotničkim noževima svojih senatora.
Kreativni tim predstave o kojoj će se zasigurno još dugo govoriti i pisati čine redatelj Qëndrim Rijani, dramaturginja Karla Leko, asistent redatelja i konsekutivni prevoditelj Ivan Jerčić, scenograf Valentin Svetozarev, kostimografkinja Marija Pupuchevska, skladatelj Trimor Dhomi, koreograf Staša Zurovac, dizajner videa Dragan Đokić, dizajner svjetla Srđan Barbarić, oblikovatelj zvuka Ivan Šušnjara, kipar Teo Baučić, jezična savjetnica Anita Runjić Stoilova i inspicijentica Sonja Dvornik. Shakespeareov je tekst donesen u prijevodu Milana Bogdanovića i Mate Marasa. Sjajan glumački tim predvodi Trpimir Jurkić kao Cezar, a oduševili su i Mijo Jurišić (Brut), Goran Marković (Marko Antonije), Donat Zeko (Kasije), Petra Kovačić Botić (Cezar Kreatura), Nikša Arčanin (Kaska), Zorana Kačić Čatipović (Kalpurnija), Ana Marija Veselčić (Porcija), Zdeslav Čotić (Ciceron), Stipe Jelaska (Decije Brut), Luka Čerjan (Oktavije Cezar), Zdravko Vukelić (Cina), Monika Vuco Carev (Livija) i Lara Jerončić (Kornelija).
Skok preko epoha – Cezar kao svevremenski lik
Odmah valja reći da se dramaturginja i redatelj Shakespeareova predloška ne drže slijepo i dobro da je tako – izbjegavaju relativno zamorne pučke dijaloge i fokusiraju se na psihološku karakterizaciju likova. Da bi ocrtali koliko se u glavnim (anti)junacima tuku ideološke odrednice res publica (vojskovođe i pitanje vlasti) i res privata (žene i pitanje preživljavanja obitelji), daju znatniju ulogu ženama – suprugama Kalpurniji i Porciji, njihovim pratiteljicama te bezvremenskom biću Cezaru Kreaturi, čije je oblikovanje palo u sigurne ruke Petre Kovačić Botić. Ta Kreatura, stvorenje onkraj stvarnosti, Cezarova sjena, alter ego ili neumoljivo proročanstvo, u interpretaciji Petre Kovačić Botić kreće kao neukroćena neartikulirana zvijer, a završava kao najčujniji i najstrašniji glas suvremene problematike – vremena u kojem više nema čovjeka ni ljudi – jer odumiru čovječnost i ljudskost. Oduševljeni smo vizijom Kreature (ljubitelji fantastike zasigurno će pri pogledu na kostim i čudovišno izvijanje gipkog glumičinog tijela pomisliti na parazitsku fazu Voldemorta iz „Harryja Pottera“), idejom da plazi kroz prošlost kao upozorenje, korača Cezarovom sadašnjošću kao tužni vojskovođa s mjedenom glavom vojnika na ramenu (hibrid Atene i Marsa, simbol rata?) i u grotesknoj disko-estetici kuca na vrata budućnosti u kojoj se ništa nije promijenilo – rat i dalje bjesni, s govornica pljušte retoričke figure zavođenja bijednog puka, a oružje je postalo samo nešto sofisticiranije.
Snažnim glasom i držanjem najvećeg rimskog govornika svih vremena, Zdeslav Čotić u uvjerljivom liku Cicerona uz trijumfalne limene puhače prikazuje Cezara – koji triput odbija (ili od kojeg se odbija) zlatna kruna. Dok se hvaljenom vojskovođi pjeva napitnica, Čotić kao Ciceron draži živce puka pitanjem je li uznemiren dok se silna zemlja kao slamka trese, a Brut i Kasije planiraju urotu protiv Cezara. Upravo je genijalan tekstualni moment kad Donat Zeko kao urotnik Kasije srčano zaključi „Kasije će Kasija iz ropstva izbaviti“. Naime, u stalnoj borbi da dokažu koliko su bolji od Cezara jer tobože nisu častohlepni, Brut i Kasije dokazuju da su baš kao Cezar – željni pozicije i priznanja. I Cezar je svoju veličinu oslovljavao u trećem licu, izazivajući porugu cilicijskih pirata koji su ga bili oteli – a on ih je iskoristio kao publiku za uvježbavanje retoričke vještine i najavio da će ih sve dati smaknuti, što je naposljetku i učinio.
Ansambl koji je više od glumačkog
Scena u kojoj supruga Porcija pokušava otkriti duševne jade svoga Bruta jedna je od najljepših umjetničkih kreacija koju smo vidjeli na Splitskom ljetu. Fantastični Mijo Jurišić, marljivi istraživač i asketski radnik iza uloge podvojenog Bruta, istovremeno je očaran svojom plemenitom ženom, ali i zdrobljen mračnim mislima o Cezarovu ubojstvu. Njegov je unutarnji rascjep mučan, a hinjena kontrola dirljiva. Savršen Brut, prototip, utjelovljenje. Ana Marija Veselčić briljirala je u svim segmentima (pokret, govor, gluma) kao brižna Porcija, zavodljivošću antičke Šeherezade i brižnošću Majke Courage. Njihov prizor u kupki pokazatelj je da se ovu predstavu planiralo do iznemoglosti, poliralo do blistavosti. Ljubavni čin kao čin nagovaranja, privrženosti i straha zapravo je savršeno osmišljena i izvedena plesna koreografija koju su Jurišić i Veselčić izveli sugestivno, graciozno i erotično, bez natruhe površnosti ili opscenosti. Općenito smo oduševljeni što nas je redatelj prvi put izložio baš tim glumačkim kolegama kao ljubavnom paru, prvi ih put gledamo u ovakvoj ulozi, malo je reći da su nas zapanjili svojom kemijom i posvećenošću.
Trpimir Jurkić Cezara je u svoj blistavosti genija i ludosti koju sam on zna prenijeti tako životno otkrio kad su ga supruga Kalpurnija (Zorana Kačić Čatipović) i Decije Brut (Stipe Jelaska) neizmjence usrdno nagovarali da taj dan ne odlazi, odnosno da ode u senat. Kačić Čatipović bila je silno sugestivna u supružničkoj brizi i crnoj slutnji, a Jelaska je kao Decije djelovao mehanizmom obrnute psihologije – potencijalnog izrugivanja. Genijalni Jurkić i njegov općeljudski posprdni odgovor „Žena mi ne da da idem!“ izmještaju nas iz antičke palače u baš svaku epohu u kojoj je smrt manja sramota od povrede muškosti. Sreća je što splitski HNK ima glumca koji baš u ovakvim ulogama koje vrve od unutarnjih ratova i vanjskih rasapa uživa i pristupa im kao istraživač neproučenom blagu. Oglušivši se na ženino upozorenje, Cezar odlazi uz zvuk tipkaće mašine na kojoj Kreatura ispisuje povijest i neuništivu činjenicu: „Nisi besmrtan.“
Borba protiv ideje besmrtnosti tiranije
Izdvojit ćemo jednu „malu ulogu“ da istaknemo kako vrhunski glumac od jedne minute monologa može napraviti to da se sva svjetla upere u njega. Monika Vuco Carev u nadopisanoj ulozi Porcijine pratilje molila je, kumila i preklinjala da joj Cezar vrati prognana muža, ostavila dušu na pozornici, utišala Srebrna i Zlatna vrata, Peristil i sve ugostiteljske objekte svojim odvažnim ogoljivanjem proklete duše… Pa se ne možemo ne zapitati hoćemo li dočekati da redatelji shvate da glumica koja u jednoj minuti izokrene cijeli glumački svijet treba dobiti prostor za šekspirijanski snažne, ali ženske likove. A Jurkić kao Cezar u sekundi iz stanja progresivnog vladara i reformatora ulazi u mimiku bespoštednog tiranina kojemu je pregovaranje misaona imenica.
Scena Cezarova ubojstva odvija se na dva fronta, uz kolosalan kip izboden strijelama urotnika, dok se Cezarovo tijelo sa svakim ubodom grči na stolu gdje ga se maločas trijumfalno slavilo (onako kako je Kreatura počela – tko bi gori, sad je doli!). Ionako odlično funkcionalna kostimografija, šminka i efekti posvećenog kreativnog tima iza njihova osmišljavanja i realizacije došli su do izražaja s grimiznim izbodenim plaštem i krvavim rukama. Pohvale za jezično oblikovanje, gdje se redatelj, dramaturginja i jezična savjetnica nisu okliznuli o ono stoljećima pogrešno prevođeno „sine Brute“ (καὶ σὺ τέκνον), kao jad izdanoga i kletva na grčkom izrečeno. Tu se bolnom grimasom i potpunim unutarnjim raspadom voljene žene posebno istaknula Zorana Kačić Čatipović.
Razdoblje nakon Cezarove smrti izgleda kao suvremeni prikaz ratnog bjesnila, rovova, pregovora sa stalnom koprenom moguće izdaje. U tim trenucima Mijo Jurišić vadi još jedno oružje iz svog glumačkog arsenala, strah veći od svih drugih strahova – strah od smrti. Njegov Brut, izdajnik, ali i mastermind iza „Operacije Cezar“ kombinira bizarnu mirnoću i opipljivu paniku. Nakon vijesti da mu se supruga ubila (izvedba Ana Marije Veselčić je za anale, ali naturalistički opis možda ne bi bio za sve čitatelje, a bogme bi i neki gledatelji zažmirili) reagira ravnodušno kao da je to svakodnevna boljka, „Svi umiru“, a na pomisao da vojska dolazi po njih i sam preklinje svoje da ga ubiju. Sličan raspad, ali intenziviran do nepodnošljivosti, gradi briljatni Donat Zeko kao Kasije. On u svom liku pronalazi i razvija mudrost, pedantnost, sumnjičavost, hladnoću, prijateljstvo, prisnost, podvojenost, ishitrenost… Glumac je to koji bi, da za glumački zadatak dobije interpretaciju telefonskog imenika, od njega napravio blockbuster. Zato završne scene koje nas zasljepljuju idejom o besmislu rata, rata u kojem neće biti preživjelih, dopuštaju da sagledamo i ostale likove, kolateralne žrtve kolektivne ludosti, što su u kombinaciji luđačkih ispada i tihe patnje odlično prezentirali Vukelić, Arčanin, Čerjan (sjajan završni monolog) i Jerončić.
Posebno je dojmljiv koncept završnog govora Marka Antonija, Cezarova vjernog prijatelja, kojega je magično utjelovio Goran Marković. Glumčeva zadivljujuća sugestivnost, s mudrim prigušivanjem deklamacijskog govora i uključivanjem provokativne ironije u stilu „krasni su ti moji časni ljudi koji su mi dopustili govoriti, ALI“) bila je točka na i raspadu ideje nekažnjena zločina. Govor pun paralelizama i kontrasta (vlastoljublje – ljubav prema narodu) osnažen je obilnim korištenjem retoričkih sredstava uvjeravanja, njegov je cilj slušateljski nagovor na akciju, pokret protiv krvnika, tobožnjih pravednika koji bi zgrabili vlast. A kakav tek režijski potez povlači Rijani – postavlja Markovića na vrh stuba niz koje se slijeva voda iz staklena bazena, niz plavo platno – ne možemo ne pomisliti na Cezarov prijelaz preko rijeke Rubikon, početak građanskog rata i povijesnu „Kocka je bačena!“
Jasno je i čemu limeni puhači, čemu sugestivna i dramatična glazba, čemu krvavocrveno svjetlo i projekcije ulica kroz koje bjesni rat, čemu sjajna scenografija uklopljena u antički kamen, čemu nevjerojatni kostimi koji zaigrano preskaču epohe, čemu sablastan Cezarov lik na Srebrnim vratima, uz zlokobne ptice koje stalno promatramo kao kakvi auguri, jasno je čemu spomen Napoleona i Hitlera, čemu droga umjesto opijanja pred rat i smrt, čemu „Povijest je učiteljica za đaka koji ne sniva“. Ako đak zaspi, povijest krvi i mržnje pored njega se vrti u krug. A svi koji šute dio su pristajanja - qui tacet, consentire videtur. Završni monolog Kreature u izvedbi Petre Kovačić Botić, osim što je knjiški primjer prelijepe gradacije značenje u nabrajanju čega sve nema ako humanost odumre u ljudima, primjer je svim onim mladima, a u gledalištu ih je bilo puno, kako jedna te ista riječ, „nema“, dvadeset puta može i mora zvučati drugačije da bi dvadeset puta imala drugačije značenje. Od teksta do glumičine izvedbe – raj za oči i uši.
Ansambl Drame HNK u predstavi „Julije Cezar“ dokazao je da im je taj naziv odavno tijesan. Ova predstava ujedno je bila i koncert i balet, lekcija i spektakl, zabava i poduka. Nema glumca koji u jednom trenutku nije vrlo uspješno posegnuo za instrumentom (gitara, harmonika, bubnjevi), zapjevao, zaplesao. Kao da u njima, osim neupitne, goleme i očaravajuće glumačke snage tinjaju i rokeri, svirači, pjevači, plesači, performeri, cirkusanti, prelijepi genijalci i neshvaćeni luđaci. Ktome, njihov nas posljednji pozdrav i savršen redateljski manevar, između salutiranja „Ave!“ i mahanja za odlazak, iznutra polomi pred činjenicom da smo kroz povijest ginuli ili živjeli zbog nečijeg položaja ruke. Rijani je splitskim glumcima dopustio da budu sve – jer oni to mogu. „Julije Cezar“ bio je povijesna priča, priručnik za preživljavanje, glumački podvig, koncertni spektakl, psihološka studija i trijumf umjetnosti. Srebrna vrata ostat će zapamćena kao splitski slavoluk umjetničke pobjede nad ispraznošću, prosječnošću i zaboravom. Veći nam poklon redatelj Rijani i njegovi ljudi, od umjetničkog tima i glumaca pa sve do vrijednih i iza kulisa skrivenih pčela radilica i tehnike splitskog HNK-a nisu mogli dati.
