Glazbeni novinar Garth Cartwright nazvao je Amiru Medunjanin „bosanskom Billie Holiday“. Oduvijek mi se činilo da ta usporedba pomalo simplificira efekt očuđenja kod obiju velikanki (da ne naštetim Billie Holiday prikačivši nešto originalnije komplimente naše gore listu). Amira Medunjanin naprosto je neusporediva, nedodirljiva u svojoj autentičnosti. To njezino „jastvo“ u službi pjesama punih ljubavi, patosa, ljepote, čežnje i nostalgije nije nešto što se može gurnuti u ladicu žanra, pa čak ni u međuprostor tradicije i moderne. Ako je pjesnički stil marinizam dobio naziv po Gianbattisti Marinu, opus Amire Medunjanin, od emotivnih sevdalinki do prpošnih ditiramba, zaista bi trebao biti nazvan – amirizmima. Nismo mogli usput i ne pomisliti koliko je prikladno što Amirin sevdah dolazi u Hvar, utvrdu tradicijske kulture, neiscrpan izvor usmene književnosti, mjesto gdje su ribari i poete bugarili svoje bugarštice, baš onako kako ona bugari svoje sevdalinke.
Hvarsko kazalište bilo je najljepša moguća kulisa za koncert koji se rubno može nazvati intimnim – i parter i lože bili su ispunjeni do posljednjeg mjesta, a publika željna svoje miljenice zakrčila je ulaz u kazalište 40-ak minuta prije početka koncerta. Ne bi to bilo ništa neobično da se koncert ne odvija na otoku, usred zime, na dan kad katamarani nisu mogli isploviti, što je još jedan dokaz hrabrosti, upornosti i pametne umjetničke vizije ravnateljice Jelene Mićić. Medunjanin se u duhovitom monologu prisjetila svoje posljednje hvarske avanture, kad je 2019. bila prisiljena prekinuti koncert zbog ogromnog ljetnog pljuska i spašavanja tehnike. Drugi je pokušaj bio više nego uspješan – dva su sata proletjela u trenu, uz obostranu radost, prelijep ugođaj i emotivni roller coaster.
Na repertoaru Amire Medunjanin našle su se i tradicijske i autorske kompozicije, a spektakularno je otvaranje obilježeno prelijepom skladbom „Kad bih bila“ s novog albuma „Homeland“. Riječi koje razbijaju okove granica, duša koja je baš ujevićevski „za let stvorena“, znatiželja čista srca – sve je to bila ulazna pjesma koja se zatvara proročkim „možda tamo ljubav je“. Najveću životnu antitezu, onoga tko je čas gore, a čas dolje, emotivno je interpretirala u „Pjesmom gradim mostove“, briljantnoj lirskoj minijaturi o onoj koja „do zvijezda putuje“, a na tom je putu i stotinu puta pala, ali i odozdo vidjela sve. Ta je pjesma samo jedna od desetaka u kojoj valja pohvaliti violinista Leopolda Stašića čije je gudalo rasplakalo i žice i publiku, a glas Amire Medunjanin kao da je krvario emocije.
Kristalno čisti glas kojemu pomalo metalna boja i jasan vibrato ne ometaju drugu krajnost, magični piano, onaj piano zbog kojega na ovakve koncerte morate nositi papirnate maramice, svoje najljepše dosege stiže u pjesmama o gubitcima. „Žute dunje“ ili „Voljelo se dvoje mladih“ knjiški je primjer sevdalinke, bosanske gradske ljubavne pjesme koja je sva pretopljena ljubavnim pečalom. Već i njezine riječi duboko potresaju angažirana slušatelja, ali izvedba u kojoj interpret žaluje s ljubavnicima ona je točka na i zbog koje i uvjetno rečeno mediteranski krug ovakvu glazbu doživljava bliskom. Pjesma „Alma“, kojoj je Medunjanin htjela ostaviti ime po njezinoj autorici, ona je zbog koje je pjevačica obrisala suzu s oka, pjesma o, kako kaže „ženama koje su na ovaj ili onaj način izgubile nekoga“. Već početni distih „Ostalo mi tijelo neljubljeno / vjetar huči, ni´ko ne dolazi“ sugerira da se radi o jednoj od najdubljih pjesama koje kraljica sevdalinki izvodi, o elegiji čije će retoričko pitanje milom koji je možda zalutao, a ne zna se među žive ili mrtve, uzburkati čak i najmirnije slušatelje. Na hvarskom koncertu nije nedostajalo ni pjesama potpuno drugačijeg karaktera od „Alme“ ili „Žutih dunja“. Primjerice, „Grana od bora“ prava je anakreontska pjesma, u svom karakteru napitnica, dušu dala za vrhunsko nadmetanje violine i harmonike.
Ako bismo, uz glas koji je neusporediv i s kojim drugim, u tri ključne točke morali sažeti koncert u Hvaru, one bi bile: sjajna instrumentalna pratnja, komunikacija s publikom i osjećaj za mjeru. Krenut ćemo od posljednjeg (logično!) jer osjećaj za mjeru jamačno zvuči neobično ondje gdje je agogička sloboda i rubato dobrodošao prijatelj – Amira Medunjanin nigdje ne mora čitati ni pisati mjeru – ona osjeća ritam i uvelike ga diktira, ona pleše cijelim tijelom, a njezine pjesme (i aranžeri) poštuju nesputanost i improvizatorski moment bez kojega bi se izgubila čarolija spontane ljepote. Mjeru pohvaljujemo i u smislu omjera starih i novih skladbi, tradicionalnih i autorskih, vlastitih preferencija i želja publike.
Komunikacija s publikom, uz nenadmašni „Koliko vi imate vremena za ovaj koncert, generalno?“ nešto je što se, na sreću ili žalost mnogih, ne može naučiti. Publika te ili osjeća ili ne, nema svatko privilegiju da je s njom na „ti“, ne hvata se publika baš svakome za prvi stih, ne pjeva baš svugdje tihu pratnju. O tome da Medunjanin nikad nije napuštena od svoje publike sve govori amaterska snimka „Što te nema“. Potreba da pjevaš s izvođačem, čak i onda kad je to i tehnički, ali i emocionalno jedva izvedivo, sve govori o ljubavi, suživotu, odnosu i poštovanju.
Iako se Amira Medunjanin može s punim pravom svrstati među pjevačke dive, njezin nastup nije „one woman show“, u njemu nema samodopadnosti, izvođači su tu u službi glazbe. Njezini prateći instrumentalisti, Antonio Vrbički na harmonici, Mario Rašić na bas gitari i Leopold Stašić na violini bili su besprijekorni. Rašićeva bas gitara vezivno je tkivo koje u većini skladbi daje onu pozadinsku boju koja bi laičkom uhu možda i promaknula. Međutim, njegova je suptilnost samo potvrda vještine i fantastična vladanja materijom te prilagodbe specifičnom načinu pjevanja. Leopold Stašić iz svoje violine izvlači sve one majstorije koje je čine toliko omiljenim instrumentom, pogotovo u narodnom melosu, a pizzicato u „Žutim dunjama“ i veličanstvena melodijska linija „U Stambolu na Bosporu“ vrijedne su antologija. Nepristojno ćemo izdvojiti i osobnog favorita, Antonija Vrbičkog na harmonici. Mladi je virtuoz svom instrumentu dodao toliko različitosti karaktera, boje, maestralnih legata, trilera i ukrasa da vjerojatno nije neka hrabrost reći da bi Vrbički i kao solist zvjezdano zasjao pred svakom publikom.
Uz svoju fantastičnu pratnju Amira Medunjanin bljesnula je kao rijetka zvijezda na domaćem estradnom nebu koju publika tako jednoglasno obožava, s čijim se nadahnutim interpretacijama užitak smijati i plakati, koja je otgrnula tradicijsku kulturu zaboravu, koja je u duetu narodnog i modernog spojila istok i zapad. Njezin je glas instrument beskrajnih mogućnosti, podatan, milozvučan i snažan, njegovan za komunikaciju s publikom. A publika je na koncertu duljem od dva sata djelovala kao da ne želi ni trepnuti ni udahnuti da ne prekine trenutak umjetničke imaginacije, dok je istovremeno vapila za priključivanjem, ponesena ljepotom koju treba njegovati i čuvati kao (nad)nacionalno blago.
