Harmonija, ljepota, šarm, poučnost, smijeh – tako bi se u pet riječi mogla sažeti premijera „Zlatokose“ Gradskog kazališta mladih. Redateljica Nina Kleflin u svima poznatu (i često dobrano uljepšanu) verziju „Matovilke“ ubacuje reference na suvremeni svijet, potencira ljudske osobine koja proizlaze iz straha od samoće i gradi priču u kojoj dobro mora pobijediti – jer se svijet odbija saviti u smjeru zla. Uz scenografa Željka Radišića osmislila je i vrlo funkcionalnu scenografiju koja će glumiti dvije kuće, jednu kulu i jednu krčmu, Boris Križanović izradio ju je tako da se u sekundi transformira u novi prizor, a Tina Vukasović oplemenila ju je slikarskim radovima, uz odličnu izradu rekvizite Marina Vukasovića. Glazba Ines Prajo i scenski pokret Ane Gruice Uglešić plesali su u rasponu od dramatičnih filmskih scena pa sve do urnebesnih potjera i disko groznice. Ogromne pohvale zaslužuju kostimografski radovi (Sara Lovrić Katić, u izvedbi Smilje Penić i Božene Spahije) i raskošna oglavlja (Ankica Matijaš). Fluidnost u slojevima, bogati pufasti rukavi, pametna paleta boja, mnogo tila – pa s druge strane čvrsto strukturiran raskošni tamni kostim vještice Sigrid i efektne kape i krune – ne zna se koji je kostim bio funkcionalniji i ljepši, pravo malo remek-djelo. Ali estetska funkcija, jasno, nije „pojela“ onu sadržajnu – ideju o svim vrstama ljubavi – roditeljskoj, djetetovoj i partnerovoj – koje moraju biti snažnije i čišće od svih nedaća koje će neminovno snaći svaku obitelj. Ta kristalno jasna topla zamisao, svevremenska i sveprisutna, učinila je „Zlatokosu“ predstavom za sve generacije.
„Zlatokosu“ u režiji Nine Kleflin krasi nemali broj uspjelih dodataka klasičnoj bajci. Prvo, gledatelji imaju priliku svjedočiti dublje razrađenom odnosu muža i žene, koji su u originalnoj verziji nepošteno zapostavljeni. Bartolomeo (Maro Drobnić) je brižan suprug, snalažljiv i odan, što njegova voljena Anna (Mia Vladović) u svojim trudničkim čežnjama uvelike koristi da bi ga nagovorila da ukrade matovilac iz susjedina vrta. Kad se on, što iz straha, što iz etičkih načela, pobuni, nastane urnebesna svađa u kojoj se spomene čak i nesretna svekrva koja je kćeri „Dobro govorila…“, što mladog supruga izbacuje iz takta i tjera u opasnu avanturu. Pritom je kemija glumačkog dvojca, koja balansira između obožavanja i sitnih provokacija, opipljiva, topla, duhovita i duboka.
Drugo, ova „Zlatokosa“ ima glas pripovjedačice, Pričalice, koju je s mnogo duha, šarma i izuzetne komunikacije s publikom utjelovila Vanda Boban Jurišić, u jednom od najljepših kostima večeri – onome koji evocira Vermeerovu Djevojku s bisernom naušnicom. Pričalica je sveznajuća pripovjedačica, kraljica digresija, žena koja sterilnoj naraciji udiše energiju i komiku svojim svakodnevnim upadicama i situacijama.
Treće, kod vještice Sigrid, koju je utjelovila Ana Gruica Uglešić, vidljiva je dobrodošla slojevitost lika koji nije sasvim crn – ona je naprosto usamljena i nepovjerljiva žena željna životnog oslonca, susjeda koja bi umjesto krađe djeteta i hinjena majčinstva bila pristala i na kumstvo – da ju se ikad ozbiljno razmotrilo kao opciju. Gruica Uglešić je inače ekscentričnoj i osvetoljubivoj antijunakinji dala taj pečat toliko potrebne slabosti i topline – u trenutku kad je u naručje primila djetešce. Kad se doda prekrasna, mračna estetika njezina kostima i instalacija od umjetne kose, ne može se ne primijetiti da GKM-ova Sigrid i likom i psihološkom motivacijom pomalo nalikuje na prekrasnu, ali i jezivu Strombergovu Zluradu (Maleficent). Osim toga, ona funkcionira kao sjajna metafora straha od promjene – čarobnica koja se užasava starenja odgaja djevojku koja se užasava svijeta drugačijeg – ali istovremeno za njime i žudi jer se osjeća nepotpunom, kao da nije ispunila sve svoje potencijale.
Četvrto, Matovilka i princ daleko su od šablonske podjele na djevu u nevolji i hrabrog viteza. Matovilka (Ivana Gudelj), kao i u hvaljenom animiranom filmu „Tangled“, svog znatiželjnog udvarača (Ivo Perkušić) koji se na prevaru popeo kroz prozor prvo nokautira tavom, a zatim ga zatoči i ispituje. Srećom, princ je ipak više šarmer nego odmetnik, brzo tjera vodu na svoj mlin, objašnjava da ga je zaintrigirao vještičin uspon u tajanstvenu kulu, njegove su namjere – čiste. Kad ga Matovilka tijekom njegova prvog odlaska pita tko je, on se predstavlja kao običan dečko iz kvarta. Sloj priče u kojemu se Matovilka maltene ispričava zbog čarobne moći svoje kose, a princ zataškava svoje plemenito podrijetlo da je ne prestraši, osobito je važan zbog potencijala predstave među mlađom publikom. Stostruko će im vrijediti zaključak da se čarolija ne krije ni u matovilcu ni u zlatnoj kosi, nego u junačkom srcu čija ljubav i odanost liječe sve rane, a ono ide u paketu s hrabrosti da se prihvate promjene bez kojih nema osobnog rasta. Bonus je i to što princ, rasplesani zavodnik, pustolov i kavalir kojega je Perkušić utjelovio s klasicističkim stilom i suvremenim šarmom, prešutio svoju titulu – u vremenu kad je i u kazališnoj iluziji djeci teško skloniti tekovine materijalizma i egoizma.
Kad se na trenutak učinilo da bi ritam predstave mogao pasti, dogodio se odličan obrat u vidu izmišljenih likova Krčmarice (Lidija Florijan) i Krčmara (Denis Tomić). Oni bi se po Propovoj „Morfologiji bajke“ vjerojatno svrstali u pomoćnike, ali njihova je pomoć sva rastresena, smotana, pomalo bizarna i nadasve smiješna, a scenski pokret, s jednostavnim plesnim korakom i jurcanjem za likovima čije odnose pokušavaju staviti u ravnotežu, upravo sjajan. Osim toga, Florijan i Tomić drugačije grade komiku svojih likova – njezin intelektaualističko-ignorantski poker face, toliko neprimjeren situaciji – baš paradoksalno – gradi komediju situacije, a Tomić se poigrava sa submisivnošću niže rangiranih i uslužnošću dobroćudnih. Lijepo je vidjeti da se dva toliko slična lika oblikuju radikalno drugačijim pristupima – a oba su uspješna.
Ivana Gudelj svojoj je Matovilki dala barem onoliko slojeva koliko je zlatna perika imala pramenova kose. Izuzetno je važno, i na kazališnoj i na odgojnoj razini, što njezina junakinja nije pasivna promatračica koja čeka da je se spasi. Njezin je odnos s „majkom“ vrlo kompleksan i težak – s jedne joj se strane divi kao najmoćnijoj ženi na svijetu, s druge je osuđuje zbog patološke ljubomore i želje da Zlatokosu, a i čaroliju njezine kose, gramzivo sačuva samo za sebe. Lijep, potentan glas sklon modulacijama varira od nostalgičnih uzdaha za pustolovinama i ljubavlju pa sve do čvrstog otpora nametnutom – bilo to „majčino“ ili prinčevo mišljenje. Jedan od najkomičnijih trenutaka u kojima je kontrola glasa izazvala salve smijeha bio je dijalog s „majkom“ (Ana Gruica Uglešić) gdje ju je Zlatokosa pitala kako ju je pronašla, a Gruica Uglešić odgovara „Srcem! Slijedila sam trag… Čiste izdaje!“ Taj neočekivani crescendo, uz Zlatokosine tugaljive patničko-pokajničke molbe da poštedi princa, pokazatelj je da se anasambl u ovoj podjeli uloga slaže jednako lijepo kako bi se trebala slagati dva glasa u duetu.
Zlatokosina želja za odcjepljenjem od nametnutih društvenih (vještičinih) norma dokaz je triju imanentnih ljudskih potreba – za pustolovinom, za društvom i za ljubavlju. Neprilike kroz koje glavna junakinja prolazi navest će posebno one mlađe gledatelje da se zapitaju kolika je cijena emancipacije i smije li uopće nečija ljubav utjecati na tuđi, i stvarni i metaforički, prostor slobode. Ansambl je toj ideji dao najveći obol time što nije zapao u klopku preglumljivanja ili imitacije već viđenoga, nego su njihovi likovi imali dobar dio njih samih, modernoga štiha i ljudskosti koja, čak i u bajkama, mora ostati dovoljno bliskom da bismo je osobno doživjeli. Jednostavnost i učinkovitost glumačkih rješenja, prelijepa estetika, mnogo dinamike i obilje zdravog humora jamac su da će ovaj komad radosno živjeti na svojim daskama, protežući se vrlo širokom dobnom crtom publike. Na premijeri sam nakratko stekla dojam da bi predstava u svojoj izvrsnoj, ali i složenoj narativnoj strukturi mogla biti predugačka za mališane – a onda sam pored vrata ugledala dvogodišnje dijete kao ushićeno plješće po završetku – što je vjerojatno ugasilo i onu jedinu dilemu oko toga komu je namijenjena. Očito – svima onima čije oči i srca imaju potencijala za dašak čarolije.
