HNK Split Svjetski je dan kazališta proslavio uz balet „Giselle“ istinski klasik i biser romantizma, u koreografiji i režiji Mirne Sporiš Miani prema originalu Julesa Perrota, Jeana Corallija i Mariusa Petipaa te pod dirigentskom palicom Andreja Vesela. Scenografiju potpisuje Slaven Raos, kostimografiju Barbara Bourek, dizajn svjetla Ivan Lušičić, oblikovanje tona Petar Ivanišević, izradu oglavlja Mirna Sporš Miani i Ankica Matijaš, a dizajn šminke Dino Baksa. Asistenti su koreografkinje Albina Rahmatullina i Vladimir Šuvalov, baletna je majstorica Sanja Dimache, a asistent dirigenta i korepetitor Borjan Oliver. Voditeljica je polaznika Baleta studija HNK Split Marijana Marević Muslim, pedagozi polaznika GŠ „Josip Hatze“ Korana Bilan i Miroslava Oravcova, asistentica produkcije Gorenka Žižić Jagar, a inspicijentica Tetyana Borščagivska. U izvedbi, uz ansambl Baleta HNK-a Split, sudjeluju i polaznici Baletnog studija HNK Split, GŠ „Josip Hatze“ (odjel za klasični balet) i članovi Folklornog ansambla Jedinstvo.
Splitska je „Giselle“ u svojoj prvoj ovogodišnjoj izvedbi bila baletni putokaz kroz romantizam, i to ne samo u klasičnoj plesnoj ljepoti i neupitnoj tehničkoj spremnosti, nego i u savršenu prijenosu duha vremena. U karakteru plesa, koji splitski ansambl donosi nepogrešivo, jako se osjeća pozadinska poetska osjećajnost, ali i podvojenost libretista Théophilea Gautiera. Očaran opisom djevojke koja pleše do smrti, iz pera Victora Hugoa, i opisom slavenskih vila Heinricha Heinea, Gautier je s de Saint-Georgesom stvorio dva oprečna svijeta – onaj zemaljski, na trenutke pastoralno lijep dok Giselle iskreno voli tobožnjeg seljaka, zapravo prerušena grofa, i onaj mistično-onostrani, gdje na grobu glavne junakinje povrijeđene vile osvetnice tjeraju muškarce na ples do smrti.
Rad Mirne Sporiš Miani beskrajno komplimentira ovoj postavi ansambla, osobito ženskom dijelu. Giselleine prijateljice i seljanke, u sjajnim modrim i smeđim haljinama (koje toliko nalikuju na romantičarsko-slikovitu scenografsku rajnsku oblast) pričinile su nam se kao Vermeerova slika. Splitskim balerinama brojnost nije štit, nego izazov. Kolektivni duh nosi ih u perfekciji usklađenosti, važnost naslova ocrtava se u stalnoj prisutnosti – držanjem, pokretom, izrazima lica. Gledatelj naprosto pogledom šeta s jedne na drugu, laički rečeno – ne znajući koja je ljepša, gracioznija, upečatljivija. Osobni je dojam išao dotle da su na trenutke svojom izražajnošću odvukle pažnju čak i s glazbe. U duetima i snažnim kolektivnim točkama i muški je dio ansambla u potpunosti bio na visini zadatka, koncentriran, čistih linija, jasan i vizualno skladan.
Solisti su ostvarili sve što su u najavama izvedbe poželjeli, pritom (imajući na umu tehničku zahtjevnost) prvenstveno misleći na ozbiljan glumački zadatak. Amanda Devenuta kao Giselle i gostujući solist Kenta Yamamoto kao grof Albrecht njeguju opipljivu kemiju koja je balet s razine bijelog klasika podignula na izuzetno dramatičnu poemu o rađanju, umiranju i izvantjelesnoj renesansi jedne ljubavi. Sviatoslav Kaschii bio je vrlo angažiran i briljantno uspješan kao vječno bijesni ostavljeni šumar Hilarion, Danil Podhruško uvjerljiv kao brižni grofov prijatelj Wilfred, Sanja Bikić pokazala je spektar snažnih emocija kao Gisellina brižna i zabrinuta majka, a dozu stasite plemićke hladnoće i nagovještaja konflikta odlično su oslikali Lev Šapošnikov kao vojvoda i Kristina Burić kao vojvodina kći Bathilde, Albrechtova zaručnica koju je prešutio Giselle.
Romantičarsku sliku pastoralne idile koja slavi životnu ljepotu i oduševljenje prirodom odlično je podržao vrlo lijep dječji nastup, u kojem su nas se osobito dojmile uloge dječaka. Velike pohvale Mirni Sporiš Miani, ali dizajnerici plakata „Giselle“, Petri Ani Čubelić – motiv cvijeta kroz čitavu se izvedbu proteže tako organski, tako logično, a ujedno u sebi nosi i semantički obrat. Giselle pred Albrechtom čupa bijele latice u maniri ljubavne igre „voli me – ne voli me“, baca cvijet u trenutku zgražanja shvaćanjem da je prevarena, Hilarionov stručak kao simbol ljubavi vene jer ga Giselle takvim ne prepoznaje, a naposljetku još veći buket završava kao simbol smrti jedne ljubavi i mladosti na Giselleinu grobu – što i sjajan plakat predstave nagovješćuje. Nagovješćuje, ali ne definira, baš onako kako Mallarme želi u svojem postulatu: „Imenovati neku stvar znači pokvariti tri četvrtine užitka (…), taj se užitak sastoji u potpunom pogađanju; sugerirati stvar – u tome je cilj.“
Za vrijeme trajanja seoske idile plesnu su nam idilu servirali Eva Karpilovska i Maksym Bilokrytskyi. Seljački Pas de deux bio je knjiški primjer plesača koji dišu i izgledaju kao jedno tijelo, perfekcionistički uvježbano i usklađeno, oboje uronjeni u uloge koje ih, dojam je, istinski vesele. Bilokrytskyi je bio odvažan, fluidan, hrabar u visokim skokovima, vrlo elegantnih ruku. Karpilovska je općenito izrazito dominirala u fokusiranim rotacijama, svaki joj je fouetté spektakl za sebe, tehnika joj je moćna, a glumačka ekspresija savršena.
Prekrasna Amanda Devenuta kao Giselle od prve je sekunde i držanjem i pokretom i mimikom odavala blagost i emotivnost naivne i iskreno zaljubljene djevojke. Njezina perolaka mekoća pokreta išla je ruku pod ruku s blagim koreografskim rješenjima za vrijeme zavođenja i zaljubljivanja, a razarajući slom pri saznanju da je njezin voljeni već obećan drugoj izveden je antologijski. Ples s plemićkim mačem, koji je odao pravo podrijetlo njezina voljenoga, bio je zapanjujuće emotivan, a i njezina i Yamamotova angažiranost razoružavajuća. Yamamoto je u svaku svoju figuru išao do kraja, beskompromisno, duboko svjestan važnosti antologijske uloge koju je nosio s ponosom.
Drugi je čin prvenstveno zapanjio savršenom scenografijom, gdje je prizor šume s prijetećim granama i Gisellinim grobom, opet tipično romantičarski, izazivao i divljenje i zgražanje. Sjajno je bilo i oblikovanje svjetla, u sanjivoj izmaglici koja se u individualnim snopovima fokusira na Giselle i Myrthu, kraljicu vila. Ballet blanc scena vila nešto je zbog čega vrijedi gledati „Giselle“ iznova i iznova. Ženski dio ansambla, osim što je izgledao eterično u prekrasnim bogatim kostimima (velike pohvale kostimografiji i krojačkim radovima!), dodirnuo je savršenstvo gospodarenjem prostorom, besprijekornom simetrijom i stoičkom izvedbom izuzetno zahtjevne koreografije. Matea Milas u ulozi Myrthe, nemilosrdne kraljice vila, zasjala je u nadrealnoj ljepoti, gdje smo mogli vidjeti i sav artizam prevažnih ljudi „iza scene“ – od čvrste, stroge frizure ukrašene oglavljem/krunom poput ledene kraljice, do spektakularne šminke koja je kombinirala vilinsku bjelinu s tamnim, dramatično-mrtvačkim konturama i osvetoljubivim očima, pa do kostima koji svakom sjajnom pokretu svojim volumenom i pokretljivošću daje dodatni pečat. Milas izvrsno pristaju uloge koje zahtijevaju oštru samokontrolu, od trenutka kad je povela svoje vile izašavši iz podzemlja gotovo lebdeći na vršcima prstiju, sve do osude grofa Albrechta kojega nije htjela poštedjeti, usprkos molbama duha još uvijek zaljubljene Giselle.
Amanda Devenuta u prvom je činu oduševila nizom sitnih skokova en pointe i dijagonalom brzih okreta u kojima je odavala razdraganost bez naznake napora, a u drugom je zapečatila savršen dojam oduševljavajućom kontrolom torza i ruku „bez kostiju“, a ako je arabesque trebala metaforizirati vilinsko „bestežinsko“ stanje – izvrsno je uspjela. Kenta Yamamoto pokazao je i snagu i preciznost, grand jeté mu je vrlo upečatljiv, a serije brzih skokova u drugom činu, koji sugeriraju njegovu borbu za život na rubu potpune fizičke iscrpljenosti i odustajanja, dodatno su podcrtane izvrsnom glumom kajanja i shvaćanja da je Giselle bila najvažnije i najčišće što je imao. Time je prvi solistički par „Giselle“ postavio sjajne temelje za sve ostale plesače koji imaju čast okušati se u ovim prevažnim ulogama.
Za kraj – glazba. Adolphe Adam, predstavnik ranog francuskog romantizma, kombinirao je iskričave prirodne motive s duboko liričnim dijelovima koji oslikavaju tugu, smrt i borbe u prostoru nadnaravnog. To ne znači da u pojedinim dijelovima baleta nema diskrepancije između idilične prpošnosti kad već započinje Gisellein emocionalni slom. Estetika šoka ili ležerniji glazbeni izraz – ovisit će o uhu slušatelja. Ono što valja pohvaliti vođenje je Orkestra HNK-a pod palicom Andreja Vesela, koji je pokazao iznimnu osjetljivost za nijanse romantičarskog baleta i jasno kontrastiranje dvaju oprečnih činova, uz osobit osjećaj za poštovanje režije i plesača na pozornici. Vesel i Orkestar imaju sposobnost prikovati slušatelja za lajtmotive koji se vrlo pamtljivo lijepe za likove. Plesna glazba u prvome činu prelijepo je tempirana, ton orkestra svijetao i živ, a dinamika dramaturški oblikovana. Horne su bile vrlo upečatljive u scenama lova. U drugom je činu odlično oblikovan skok u melankoliju, gudački efekti poput tremola obavili su prostor mističnom atmosferom, a limeni puhači bili su živa slika dramatične mrtvačke atmosfere. Nježna harfa savršeno je pratila pojavu vila na sceni. Ono što je ubolo ne samo obrazovana glazbena uha, nego i laike u publici, bio je kritično loš solo viole krajem drugoga čina, koji samo zbog sabranosti solista-plesača nije uništio pas de deux. Nepotrebna crna mrlja na bijelom platnu klasika koji zaslužuje perfekciju, a spomena je baš zato i vrijedno – jer sve ostalo vrišti klasik, hit i važan dio kazališnog kolektivnog pamćenja.
„Giselle“ kao arhetip romantičnog baleta prelijepo stapa folklor i solističku liričnost, zaljubljenost i razočaranje, ludilo i nježnu žrtvu. Ansambl Baleta HNK-a Split, uz srčano praćenje Orkestra, dušom se i tijelom posvetio ovom voljenom klasiku koji je u njihovoj interpretaciji prštao ljepotom i emocijama. „Giselle“ vrijedi i pogledati i poslušati, biti ponosan na to što konačno imamo plesnu širinu, na ansambl kojemu je istinski stalo do umjetničke vrijednosti, na kreativce i radnike koji tako savršeno izrade stotine kostima, scenografiju, frizure, šminku, baš svaki detalj ovog buketa bijelih ivančica, da svi mi izvana možemo živjeti u iluziji da su sva ta nemoguće teška zanimanja njima posebnima toliko pod kožom, da ne kažemo laka. Ako je Giselle i ostala prevarena u „voli me – ne voli me“ igri otrgnutih latica, splitska publika neće. „Giselle“ će biti voljena i cijenjena jer je emotivna, umjetnički važna, odraz svojega doba, lirična, iskrena, tužna i prelijepa. Baš kakva treba biti.
