Predstava koja nije tipično lijepa, likovi koji nisu crno-bijeli, protagonisti među kojima svaki ima i crte antagonista – a opet privlačni, u svojim nedaćama još uvijek neobično dragi, iščašeni i pogrbljeni, ali naviknuti na ustajanje. Sve je to stalo u „Dugo putovanje u noć“, obiteljsku tragediju Eugenea O'Neilla, djelo koje će kao opus magnum zaživjeti nakon njegove smrti, i to uz Pulitzerovu nagradu. Predstava na Splitskom ljetu gostuje u produkciji Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula, režiju potpisuje Ivica Buljan, adaptaciju teksta i dramaturgiju Vid Adam Hribar, kostimografiju Ana Savić Gecan, scenografiju Aleksandar Denić, glazbu Mitja Vrhovnik, dizajn svjetla Elvis Butković, a asistent je režije Gabrijel Lazić. Jedan dan u životu demonima prošlosti izjedene obitelji Tyrone igraju Marko Mandić (otac James), Alma Prica (majka Mary), Rok Juričić (sin Jamie) i Luka Grbić (sin Edmund).
Od drame koja se odvija u jednom danu, u kući i oko kuće jedne obitelji, očekivali smo tipična obilježja komornosti, gotovo unaprijed upisavši u nju ibsenovsku estetiku. Međutim, O'Neillova se drama uspješno oduprla takvim pretpostavkama, pokazavši mnogo više ekspresionizma nego, paradoksalno, „staromodne“ početne moderne. Glumci su u potpunosti u službi ekspresije, gluma ide iz njihovih prsa, a ne iz dojma o prostoru i vremenu, scena je minimalistička, a za ulazak u atmosferu života Tyreoneovih mnogo je važnija izmjena snažnog i prigušenog snopa svjetla i zavodljivog ili uznemirujućeg šuljajućeg glazbenog piana. Glumački kvartet, usprkos težini koja je upisana u likove, ne pada u napast glumiti četiri egzotične izgubljene životinje koje lupaju o stijenke tijesnog terarija. Buljan ih je maestralno, kao snop karata koji će postati jaka simbolika drame, bacio u prostor – oni se stalno kreću, izbjegavaju jedni druge, skaču kao šahovske figure, gurkaju se po tom crvenom labirintu kuće koja nije dom, konfrontiraju se, sudaraju, tuku, grle, nose, tješe. Nakon početnog komplimetiranja majci kao kraljici (!) kuće, ljepotici i centru njihova svijeta, vrlo brzo postaje jasno da trojica njezinih muškaraca hodaju kao po jajima, stalno se bojeći da ne razbiju neku ljusku njezina manična pa depresivna oklopa, da im ne spočita još što – osim uništenja njezinog pijanističkog sna, probuđene reume, anksioznosti i smrti sina.
Čitava će predstava biti borba crnog i bijelog, prava šahovska partija, a ispod površine borba demonskog i ljudskog u čovjekovoj (pod)svijesti. Zbog toga nam je scenografija ostala u „lackluster“ kategoriji, isključivo zato što bezličan, očigledno suvremen namještaj, gotovo uredski dosadan, remeti koncept koji je na crvenoj labirintskoj podnoj podlozi (iz koje likovi – kako prikladno – nemaju kamo pobjeći) popriličan trn u oku. Lijepi starinski pianino nije poslužio kao svojevrsno obiteljsko ognjište i okupljalište, što mu je prednost – pokazao je stalnu raštrkanost obitelji, nesposobne da četiri njezina člana ostanu u istoj prostoriji a da se fizički ili emocionalno ne sukobe. Možda je naša interpretacija simbolike boja „preigravanje“, ali sjajno je što su „bjelji“ likovi, oni koji su manje krivi za svoje karakterne pukotine – bolesni Edmund i emocionalno nestabilna majka Mary, u potpunoj bjelini – osim što Mary tijekom najzajedljivijih monologa, fantastično, nosi cipele sa zmijskim uzorkom! S druge strane, otac James, dobrano rastočen činjenicom da je prodao svoj talent i usmjerio bogatstvo u isprazni materijalizam, te sin Jamie, neispunjeni potencijal i opasni Don Juan, s bijelim odijelima kombiniraju crne elemente – šal, šešir i cipele. Jer bolno je evidentno da su baš njihova srca, glave i cipele gazili pogrešnim stazama i uprljali ih do te mjere da njihove sjene kao magluština prelaze i na majku i Edmunda.
Drama bi mogla povrijediti obzor očekivanja i zato što neće, u maniri dobrog detektiva, razriješiti slučaj majčine bolesti, neodrživosti njezina stanja ni Edmundovih liječničkih nalaza oko kojih se vrti veći dio radnje. U opakom tie-breaku replika koje lete kao rafalna paljba hvataju se tek fragmenti obiteljske nesreće – majka koja je sanjarila čak i o zaređivanju, sve dok se nije udala za najprivlačnijeg glumca i rađala mu djecu „i kad više nije smjela“, gubitak djeteta zbog bolesti „kojom ga je zarazio Jamie“, rođenje jednog sina nakon gubitka prethodnog uz mučan osjećaj kršenja pravila i prizivanja nesreće, očevo nezadovoljstvo samim sobom, rasipništvo u jednom smjeru i škrtarenje u drugom, sinovi koji su čitavi u kondicionalu, otužno lišeni futura…
O'Neillov je sjajan tekst bio poligon za dijaloge kakve treba svijećom tražiti – oštre i upečatljive, a ne artificijelne, toliko umjetne da se doimaju preglumljenima. Štoviše, glumci su često prigušivali erupciju emocija, a njihovi su govori i tijela davali do znanja da u njima kuha, da se iza stabilnih lica odvija emocionalna borba s tekstom i vrlo različitim metodama posredovanja pisane riječi publici. Već u početnim dijalozima Jamie (Rok Juričić) napada oca oko škrtarenja s Edmundovim liječenjem („Da je Edmund garsonijera, nijedna ti cijena ne bi bila previsoka!“), a otac mu uzvraća: „Edmund te prati, napravio si od njega ciničnog starca!“ I zbilja, golema je količina Jamieju toliko svojstvenog cinizma izbijala iz Juričićeve interpretacije, kao i sjajna sklonost pokretu i glazbi – čak i u scenama tučnjava on pada i nasrće sportaški uvjerljivo, a taj njegov iskompleksirani agresivac, ljut na cijeli svijet jer (svojom greškom) nije uspio briljantno je iskorišten i kao zavodnik koji baršunastim glasom prelijeva čin u čin pjevajući i svirajući „Summertime“. Multitalentiran, siguran, uvjerljiv.
Odlično mu je parirao i nešto mlađi glumački kolega, Luka Grbić. Svojom vanjštinom anđela u bijelom džemperu i miroljubiva sina čiji je jedini, ali nemoguće težak krimen to što se ne uklapa u svijet u kojem živi udario je temelje Edmundu nakon kojih će gledatelju biti teško zamisliti nekog drugog Edmunda na njegovu mjestu. Glumeći napaćenu pjesničku dušu koja recitira Baudelairea, organski, iznutra, toliko „svoje“ da djeluje pomalo i hladno, davno proživljeno i upoznato sa strahotama opijanja, opajanja i žara paklenog, Grbić nas je odveo u trenutak čarolije između kazališta i psihoanalize, kad je u razgovoru njega i Marka Mandića kao oca na trenutak potpuno nestao glumački medij, a dijalog se pretvorio u oduševljenje jednog čovjeka (glumca) drugim. Dirljiv trenutak iziskivao je mnogo energije, toliko da je Grbić nakon njega u nekoliko navrata jezično iskočio iz hrvatskog standarda. Tu je bio dobrodošao Mandićev manevar koji je, za razliku od Juričića koji je efekt izvukao iz tijela, unutarnji rascjep gradio na glasovnim (d)efektima u trenucima preispitivanja i srdžbe. Njegov je otac lik koji se drži kao veličina sve dok se ne sjeti da je postao rob jedne jedine predstave i novca koji je donosila. Time je Mandić dobio, i odlično iskoristio privilegiju, igranja onoga nesretnika koji je na putu do uspjeha naletio na nepremostivu prepreku – sama sebe. Oduševljavajuća je njegova replika „Ja igram, zar ne?“ koja se čita barem na tri načina – ja igram kartama, ja glumim kao lik i ja glumim kao glumac.
„Scena ludila, ulazi Ofelija“ mogla bi biti ključna rečenica za opis majke Mary koju je veličanstveno odigrala Alma Prica. Svaka njezina replika djelovala je kao izlazak iz stanja delirija u stanje budnosti pa opet začarani krug svijesti i ludila. Njezina je Mary žena bez koherentnosti, razbacana kao ladica puna relikvija prošlosti, razapeta između ljubavi prema mužu i sinovima i prijezirom jer su joj, u nategnutoj samointerpretaciji, oduzeli mladenačke snove, zrelost, talent i slobodu. Ulazak na scenu u vjenčanici groteska je par excellence, čavao u lijesu nadanja muškog dijela kuće da će se majka vratiti u plašt normalnosti, potvrda da Tyroneovi nikad neće moći biti obični, da će majka uvijek, barem u jednom dijelu dana, ogorčeno optuživati muža i sinove da je uhode i optuživati ih zbog kostura prošlosti. Prica pritom postiže da majku Mary istovremeno žalimo, a i ljutimo se na njezine neosjetljive nefiltrirane izjave i napade, želimo je zagrliti, ali i prodrmati, liječiti, možda i pustiti da se samoizliječi ili samouništi. A i jedno je i drugo opcija u tom bolesnom, alkoholom, zamjeranjem i razočaranjima natopljenom svijetu u kojem nije teško zamisliti zašto Edmund misli da bi bio puno uspješniji kao galeb ili riba. Sjajan tekst, gluma s dušom, predstava koju je vrijedilo gledati i proživjeti.
