Strastveni ljubitelji komornog kazališta vjerojatno će, čak i kad jako napregnu moždane vijuge i prizovu draga kazališna sjećanja, vjerojatno zaključiti da nikad nisu gledali predstavu poput „Dalmatinske kuhinje“ u režiji Hrvoja Korbara za Kazalište PlayDrama. Autorici ovih redaka nijedna predstava nije toliko mirisala na šufiganu kapulu, nostalgiju, povratak u djetinjstvo, boljke koje donosi odrastanje, intimu koja se tako hrabro, a opet nepretenciozno ogoljela pred publikom. Korbarov „slice of life“, nastao prema motivima i tekstovima iz kuharice Dalmatinska kuhinja Dike Marjanović Radica, ukusan je komad – i doslovno i metaforički. Nije zašećeren pretjeranom sladunjavošću, nije presoljen odbojnom negativnošću i samosažaljenjem. Doziran je s mjerom – uz pregršt sjajnih dijaloga, žlicu nostalgije, prstohvat ljubavi i razumijevanja.
„Dalmatinska kuhinja“ odvija se na skučenom prostoru velike dinamike – od indukcijske ploče do kuhinjskog stola. Prostor „Barake“ u koji je scenografkinja Paola Lugarić Benzia smjestila svoju šarmantnu kuhinjicu s prepoznatljivim crno-bijelim pločicama u rombu, policama sa začinima i skromnim, ali urednim kuhinjskim stolom osvijetlio je, uz glumačku i redateljsku koncepciju, dvije stvari: prvo, PlayDrama je i nakon 15 godina svoga uspješnog djelovanja i dalje beskućnica; drugo, PlayDrama živi u/na bliskom kontaktu s publikom. Pedesetak gledatelja smješteno je na različitim etažama, razbacano po sjedalicama i kaučima, kao kad vam nenadano u stan bane više prijatelja ili rodbine nego što vaši kvadrati mogu podnijeti, ali svim ih silama želite ugostiti kao najbolji mogući domaćin. To znatno doprinosi osjećaju bliskosti između glumca i gledatelja, ali ukazuje i na to da smo izložili likove pomalo voajerskom pogledu na njihovu svakodnevicu, pogledu u kuhinju i na stol – koji su u ovoj predstavi intimniji čak i od pogleda u sobu i krevet.
Na dramaturškoj razini „Dalmatinska kuhinja“ vjerojatno je najbolji Korbarov projekt, a i prethodni su bili vrijedni svake pohvale, što samo za sebe govori o vještini mladog umjetnika. Krilatica „Umjetnost je kao kuhanje“ provlačit će se kroz cijelu izvedbu, a predstava koja traje koliko i kuhanje jednog jednostavnog, ali i ukusnog obroka trajat će točno onoliko koliko treba da uspostavimo vremensku crtu (ili krug) nostalgija-stastanak-prisjećanje-kulminacija-razlaz-prisjećanje između majke i sina. Majka koju ljupko, toplo i vrlo slojevito u antitezi pozitivnih i negativnih emocija oblikuje Nadežda Perišić Radović željno iščekuje predblagdanski dolazak svoga sina, zagrebačkog studenta, umjetnika u nastajanju. Ona je snalažljiva – razvedena je, a bivšeg supruga u odnosu sa sinom tek ovlaš spominje, ona je brižna – slala bi mu domaću hranu Promet Makarskom – kad bi je on samo htio skupiti; ona je topla – i kad ne zna kako razgovarati sa sinom, pokušat će zamijesiti ljubav u obrok. Ali ona je istovremeno u dubokom konfliktu sa sinovim životnim izborima – zašto taj fakultet, a ne onaj; zašto život bez veze, a ne u vezi, a ako u vezi – zašto s tom osobom; zašto po njegovom, a ne po njezinom. U izuzetno dirljivom umjetničkom shvaćanju Nadežde Perišić Radović, ova dalmatinska majka, i kad proključa, kad joj prekipi i kad plane – ipak ostane mater, stup kuće, kraljica kuhinje, ogromno, toplo srce koje voli sina, čak i onda kad, zbog životnih okolnosti, neznanja, pritiska okoline ili generacijske barijere ne razumije njegove izbore.
Mladi glumac Zdravko Vukelić izvrstan je izbor za utjelovljenje sina, lika čija životna i umjetnička priča u mnogočemu nalikuje na Korbarovu ispovijest. Sin je marljiv radnik, umjetnik, zaljubljenik u čitanje i pisanje, mladi čovjek na vječnom putu između sjevera i juga, Zagreba i Splita, gore i dolje. Njegov pokušaj pripremanja šufiganih tikvica nije tek stereotipni pokušaj odrastanja i osamostaljivanja neshvaćenog mladog intelektualca u „tuđem“ gradu. To je pokušaj uspostavljanja reda kakav u samostalnom životu ne postoji. U potresnom monologu, kakvima su mudro odijeljeni mini-prizori, sin zaključuje da voli repetitivnost jer je ponavljanje „lažan, ali ugodan osjećaj“, a za kuhanje primjećuje da ga mnogi poistovjećuju s čežnjom za domom – „za stvarima kojih više nema – ili ih nikad nije ni bilo“. Vukelić izvrsno skače iz žustrih replika mladića s mnogo humora i bunta u dramatične monologe, a zatim i dubinske emocionalne slomove. Njegove su oči izrazito glumstvene, magnetične, dječački naivan pogled u sekundi se pretvori u bazen dvojbi, pritiska, težine. A onda te upečatljive oči zamijeni vragolast osmijeh, osmijeh berekina koji rado komunicira s publikom, koji je toliko inteligentan da u sekundi improvizira, da nosi težinu priče koja zbog svoje kompleksnosti može imati sjajan ili tužan rasplet.
Trenutke sinovih monologa, od kojih većina počiva na vrlo sugestivnim uputama za kuhanje, serviranje, ali i ponašanje iz kultne „Dalmatinske kuhinje“, često zamjenjuju oni mnogo dublji, oni koji će nas ošinuti mišlju da se za kuhinjski stol sjeda da bi se odigrale uloge te da je Tolstoj bio u krivu kad je rekao da je svaka nesretna obitelj nesretna na svoj način. Snažnim mislima dolikuje snažna glazba, a glazbena rješenja Matka Botića odskočila su od česte pojavnosti glazbe (samo) kao pratnje koja donekle doprinosi atmosferi. Njegove kompozicije minuciozno prate unutarnje stanje likova; njihov se nostalgičan ton prelijeva preko mučne tišine kuhinje kao nekakav odsutni Treći koji staje između sina i majke, pokušavajući sukobe pretvoriti u dijaloge; njegov melankoličan dodir po žicama uglazbljuje sraz ogromne sreće zbog ponovnog sjedinjenja, ali i tuge zbog nekih karakternih daljina koje postoje između majke i sina – čak i kad sjede za istim stolom. Oblikovanje svjetla i tona Zrinka Mužića na intimnu se glazbenu koncepciju naslonilo kao saliveno – diskretno, nenametljivo, odmjereno.
„Dalmatinska kuhinja“ prelijepa je predstava o tome koliko smo spremni zaigrati život s onim kartama koje su nam dodijeljene. Propituje hoćemo li u tom receptu kalkulirati i izvoditi „finte“, maskirati poteze i shvaćati onoga drugoga kao protivnika, ili ćemo ga prihvatiti kao igrača bez kojeg naša igra nema isti smisao, isto odrastanje, iste uspomene, isti život. Osim što je oda ljepoti jednostavnosti i bogatstvu malih radosti od kojih je satkan svaki kvalitetan obiteljski odnos, ovo je ujedno i izrazito hrabar iskorak mladog umjetnika čija sklonost drugačijem pokazuje da je njegov izvor ideja i inspiracija šarolik i nepresušan. Knjiga recepata u Korbarovu je konceptu postala knjiga životnih i obiteljskih mudrosti, a izvedba glumačkog dua pretvorila ju je u antologijsko djelo.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Splitsko-dalmatinske županije u okviru Javnog poziva za financiranje promicanja i razvoja kulturnih sadržaja
